Ja sam vjerojatno još bio beba kad je "Bijelo dugme" napravilo pjesmu sličnog naslova. Pjesma je pjevala o neosedlanim konjima, maćehama, sirotim kraljicama i naravno o propaloj državi. Prema pričama koje pričaju oni "stariji", u to doba je vlast branila dostojanstvo države najokrutnijim kaznama, ali očito da ovu pjesmu nisu smatrali "nepodobnom" (a možda i jesu? - to mi nije poznato). Dugme je pripadalo toj generaciji "totalno drukčijih od drugih" i mogli su si dozvoliti komentiranje loših ekonomsko-socijalnih prilika u državi - bar sam ja imao takav dojam.

90-tih se stvari mijenjaju i polako dolaze na vidjelo neke svima dobro znane istine, tako da mi je ta pjesma, umotana u svoj etno-rokerski aranžman, sličan onom kojeg danas prakticiraju Thompson i njemu slični izvođači, zapela za uho i često sam vagao koliko u njoj ima političkog cinizma, a koliko domoljublja. Međutim, Bijelo dugme su podjednako voljeli i Srbi i Hrvati, s tim da smo mi bili ponosni jer dugme nije bilo "belo", nego "bijelo", no to je sve progutala prošlost.

Danas povijest pišu (ili prepisuju) neki novi političari pa tako i glazbenu industriju financiraju neki novi izvođači. Ima ih mnogo i oni su svi vrlo, vrlo različiti. Razlikujem ih po načinu odijevanja, frizurama, skandalima i sl. Glazbeni stilovi me ne zanimaju, jer ih slušam sve osim onih koje ne smatram glazbenicima, nego muzičarima ili preciznije "mužikašima". U zadnje vrijeme mi je jako simpatičan onaj uvijek nasmiješeni Edo Maajka koji (za pohvalu) od svih svojih kolega hip-hopera psuje najmanje. To (sa psovanjem) je važna karakteristika, jer gotovo da ne postoji hip-hoper koji na svom albumu nema bar nekoliko psovki. Želudac vam se izvrati kad preslušate album, al' retorika kojom taj dečko barata nadmašuje i njega samog. Njegov internacionalni dvojnik Eminem pokušao je pojasniti tu njihovu hip-hop kulturu autobiografskim filmom "8. milja", koji dosta toga govori, ali još uvijek ništa ne opravdava. Odmah da razjasnimo, film je totalni "mračnjak", s nimalo ugodnom tematikom, ali donekle ukazuje odakle ovom inteligentnom mladiću tolike negativne inspiracije. Mnogi su kritičari stoga Eminema nazvali "nus produktom našeg društva" i mislim da u tome nisu uopće pogriješili. Štoviše, mislim da je i većina naših pjevača stekla veliku popularnost furajući se na sličnu tematiku.

Tako se npr. Bare u svojim pjesmama neprestano prepucava s drogom, Ban s alkoholizmom, Hladno Pivo, inspirirano sjednicama Sabora, piše pjesme o nasilju u obitelji, dok Maajku brinu ratne priče pod utjecajem vijetnamskog sindroma. Sve su to pametni ljudi, koji zaista znaju svoj posao, međutim ono što je alarmantno u svemu je da su njihovi najveći hitovi temelje isključivo na kritiziranju i na obračunavanju s porocima ovog vremena. Očito je da daju ljudima ono što ljudi vole, a očito je i to da takve pjesme donose novac. Na koncertima ljudi padaju u trans, urlaju iz sveg glasa, prijete se, puni su elana, nadglasali bi sve kilovate razglasa, a kad dođem u nedjelju na misno "slavlje" onda su često dvije akustične gitare jače od okupljene župske zajednice. Kao da pjesme o miru, ljubavi i Bogu nisu dovoljno interesantne.

Ponekad se pitam što je stvorilo taj apsurd. Za pjesmu kažu da je radost, da može obradovati čovjeka, a u liniji neprestano sviraju tužaljke. Il' je netko ostavljen, il' netko nekoga vara, netko pati, ili je izgubljen, ili samo mrzi sve oko sebe. Zašto nam se to tako sviđa i zašto si volimo stihovima nanositi bol? Kao da pjesmom napadamo ranjenu intimu, koja se brani ponajprije od nas samih. Kao da klin izbijamo klinom, hraneći tako vlastito nezadovoljstvo. Nije teško biti retoričan ili kritičan, pa pjesmom istupiti "iz vrste" i boriti se protiv nepravde, međutim mislim da će narod lagano otupjeti, jer se privikava na bol koja ga obuzima kad sluša takve stihove. Često smo bespomoćni, samo mali ljudi osuđeni da radimo ono što nam se kaže, pa ponekad stvarno treba "pljunuti i zapjevati". Međutim, mislim da to ne trebamo napraviti istodobno, već da prvo pljunemo, npr. u šake, pa onda zapjevamo… i zaplješćemo ako treba! Nešto, onako veselo, od srca… ma znate što mislim! Stvarnost je uistinu takva kakvom je mi vidimo, ovisi samo kojim je očima gledamo. Nije baš sve tako crno kako izgleda, a ako i kiša već pada, poznato je da poslije kiše dolazi sunce.