Već od III. stoljeća kršćani drže ruke u položaju kojim oblikuju znak križa. Čini se da su upravo takvo držanje podržavali keltski monasi, koji su ponekad molili ispruženi na podu s raširenim rukama ili pak u klečećem stavu. Takva je praksa potrajala tijekom cijeloga Srednjeg vijeka, a očuvana je i do naših dana kod nekih redovničkih zajednica. Zanimljivo je da Istočna crkva ne prakticira klečanje pri molitvenom susretu, već se redovito obredi prate u stojećem stavu, uz dublji ili manje dubok naklon.

Danas je gotovo nestala praksa koja je bila proširena u Srednjem vijeku, a to je bilo držanje ruku okrenutih tijelu i prekriženih na grudima, a još se rjeđe susreće držanje prekriženih ruku na visini trbuha. Moderna praksa držanja sklopljenih ruku, kada su dlanovi okrenuti prema sebi, prstiju uzdignutih prema nebu, nastala je u 9. stoljeću, a proširila se tek nekoliko stoljeća kasnije. Čini se da je u ono vrijeme takvo držanje ruku prakticirao podanik kada je polagao vazalsku zakletvu svojem gospodaru. Vazal je svoje dlanove polagao u ruke gospodara i tako izražavao svoju podložnost i poslušnost. Ta simbolika utkana je i u kršćanske stavove, gdje vjernik držanjem sklopljenih ruku izražava svoje povjerenje u Gospodina.

Osim držanja ruku u mirujućem stavu, kod kršćana susrećemo i ruke u dinamičnom pokretu, kao što je križanje desnom rukom ili udaranje u grudi. Znakom križa dlanom na čelu, na grudima i potom na lijevom i desnom ramenu, kršćanin počinje i završava svoju molitvu i prima blagoslov. U Istočnoj Crkvi kršćani ruku nakon znamenovanja čela i srca nose na desno rame, čime žele jasno istaknuti trojstveni karakter ovoga izvanjskog znaka, a pri tom obično drže i tri sklopljena prsta, za razliku od zapadnih kršćana koji se križaju ispruženim dlanom. Običaj znamenovanja simbolom Kristove muke i smrti seže u prva kršćanska vremena, kada se palcem činio mali križ na čelu, a potom i na drugim dijelovima tijela. Poznati kršćanski pisac, Tertulijan, u jednom spisu iz 202. godine ističe kako se kršćani na čelu označavaju znakom križa, i to "na svakom koraku ili pri svakom pokretu, kad izlazimo ili ulazimo, odjeveni ili samo s cipelama, pri kupanju, za stolom, paleći svjetiljku, napuštajući dom ili ostajući pod krovom, pri sjedenju ili ustajanju, uz bilo kakvo naše zanimanje ili društveno stanje".

Konačno, vjernik priznaje svoju krivnju blagim udaranjem desne ruke u prsa, što je ušlo i u misnu liturgiju koja počinje priznavanjem krivnje i trostrukim udaranjem u grudi pri izgovaranju riječi: "Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!" Isto se čini kod mise prije pričesti, a i pri kraju litanijskog niza koji obično završava istim riječima. Udaranje rukom u prsa ima uglavnom simbolično značenje, a poznato je već početkom 9. stoljeća.