U svojim emisijama ugostila je mnoge osobe različitih životnih pogleda i s raznih strana javnog života. Željka uspijeva svoju emisiju uvijek držati u vedrom tonu, a njeni gosti se ne ljute ni kad na red dođu i ona "škakljivija" pitanja.

Ali kad se snimi posljednji kadar i kad se ugase reflektori na sceni, a Željka se pojavi s druge strane kamere, ona je dobra domaćica (i odlična kuharica), majka maloga Matka, koji se voli skejtati pred školom, i velike Maje koja odmalena sama piše zadaće, a uskoro bi trebala postati i majkom novoga člana sretne obitelji Ogresta - Merlić. Ako djeca budu mami imalo neposlušna, dobro znaju da će imati posla s tatom Dubravkom, koji je, poput mame, poznati novinar i televizijski voditelj.

- Ja sam uz svoju župu vezana cijeli život. Ovdje sam odrasla, ovdje sam imala i svoju prvu pričest i krizmu. Poznajem mnoge župljane i sve župnike u zadnjih tridesetak godina. I, naravno, župa mi puno znači. Žao mi je što ne mogu više sudjelovati u radu Župnoga pastoralnog vijeća, jer obično su sastanci ponedjeljkom, a tada ja snimam pa je sve teško uskladiti. No, kad god mogu, na bilo koji način, uskočim.

- Ona je sastavni dio mog života. Ne mogu sebe uopće zamisliti bez vjere. Odgajana sam u vrijeme u kojemu nije bilo popularno ići u crkvu, a onda smo svi poučavani na taj način da to što smo išli u crkvu i kako smo odgajani doma, da to baš nije dobro govoriti u školi. Kasnije, kad sam se počela baviti javnim poslom, uvijek sam ovako razmišljala: "Bože, je li to baš dobro što ja sad čitam čitanja na misi i je li dobro da se ja sad jako angažiram, jer ljudima možda odvlačim pažnju." Neki bi mogli reći: "Vidiš ona je s televizije!", umjesto da se usredotoče na bitne stvari, odnosno na sadržaj misnih čitanja. I sa župnikom fra Žarkom Relotom puno sam razgovarala o tome koliko je to baš dobro. Ne zato što se ja ne bih htjela angažirati, nego da to koji put ne bi ljude odvuklo u nekom krivom smjeru. Eto, vjera je bila i ostala sastavni dio života moje obitelji, sastavni dio života moje djece i ne mogu drugačije sve to ni zamisliti.

- Naravno da puno utječe. Jednako kako su mene moji odgajali, tako ja danas odgajam svoju djecu. I, zapravo, drago mi je da smo ostali u istoj župi. Splet okolnosti je tako htio da smo uvijek nekako tu. Eto i moja kćer je imala prvu pričest ovdje, a sad će i moj sin. Dakle, u istoj župi gdje sam i ja bila. Normalno je da kao obitelj skupa idemo na misu, da su i naša djeca od malih nogu naučila moliti. To je sve sastavni dio našega obiteljskog života.

- U novinarstvu ima jako puno izazova i bilo je u meni puno dilema tijekom dugog bavljenja tim poslom. Inače, to nije moja struka. Ja sam na filozofskom fakultetu diplomirala hrvatski jezik i književnost. Splet okolnosti je doveo do toga da sam se počela baviti ovim poslom. Negdje na prvoj godini faksa, kada se započelo s osnivanjem Radija 101, bila sam jedan od pionira tog radija, dolje na Savi. I tako sam se počela baviti novinarstvom. Naravno, različita vremena su nosila različite izazove. Stil emisije koju sad radim oduvijek je bio moj stil i ljudi su to komentirali kao nešto provokativno. Ali ako to gledate malo bolje, to nikada nije bilo nešto "ispod pojasa", ili nešto što bi na bilo koji način bilo dvojbeno. Uvijek sam pazila na to koje ću vrijednosti afirmirati u svojim emisijama i što ću u njima isticati. Naravno, koji puta morate govoriti i o nekim drugim stvarima, ali nisam ni skrivala svoje stavove kad se s nečim nisam slagala. Danas su izazovi veći nego ikad. Sad se osjeća sve jači utjecaj te silne komercijalizacije. Sve žešća je borba za tržište, za novac, tako da se sada ne preže pred ničim, samo da bi se privuklo što više gledatelja.

- To je, kao prvo, glupo i besmisleno. To je nedostojno čovjeka, neduhovito i neinteligentno. To je arena koja gađa najniže ljudske strasti. Postoje neki ljudi, čak i na Hrvatskoj televiziji, kao javnoj televizija, koji ne biraju sredstva da bi povećali svoju gledanost. Znam i ja te metode i mogla bih se i ja poslužiti njima. Samo, ako čovjek pristane na njih, onda se spušta ispod svakog dostojanstva.

- Talk-show sam radila cijelo vrijeme, otkad se bavim tim poslom. Najprije sam radila jednu emisiju na Radiju 101, koja je išla četvrtkom navečer, a zvala se Gostiona. Kao složenica od "gost-i-ona". To sam radila godinama, za vrijeme svojeg studija. Kako sam uvijek radila te razgovorne emisije, negdje '91. godine ponuđeno mi je da radim jednu emisiju na Hrvatskoj televiziji. To je bila emisija "Čovjek na čovjeka - Duoptrija". Dakle, imala sam po jednoga gosta. Onda su došla raznorazna previranja, jer to je bilo vrijeme uoči rata, a potom je emisija ukinuta. Bilo je to dosta burno vrijeme. Mene su često micali s ekrana, pa me opet vraćali, ali evo sad se sve nekako ustabililo.

- Možda je nekada to i bilo tako, samo kada bi čovjek na taj način razmišljao o svemu tome, onda bi se emisiji dalo preveliko značenje. Ne mislim da sam ja toliko važna da moje emisije baš na taj način kreiraju našu stvarnost. Možda se u nekim trenucima nešto može u tom pogledu i napraviti, ali emisije su uglavnom odraz mojega karaktera. Stoji to da sam htjela ublažiti neke pojave, da sam se htjela i nasmijati nekim stvarima. I kad je nešto provokativno i kad je nešto oštro, uvijek je to sve začinjeno nekom blagom dozom smijeha. Dakle, nikad nije došlo do onoga da ćemo se gotovo potući. Nikada nisam tako radila. Sve je to odraz mog karaktera.

- Pa, sad, to je teško pitanje. Biram više po nekakvom instinktu, ali i po aktualnosti, naravno. Treba kombinirati jer, kako su u emisiji tri gosta, onda pokušavam da bude netko aktualan ili netko tko bi mogao biti zanimljiv. To je veliki problem zato što je već stvarno teško svaki tjedan pronaći tri gosta, a sve to u jednoj maloj zemlji i nakon toliko godina otkako emisija traje. Jer kod nas imate situaciju da vam se isti ljudi non-stop vrte u krug. Sad nije Račan, nego je Sanader, a za četiri godine neće biti ovaj, nego opet onaj od prije. Više manje se gotovo stalno na televiziji vrti ista ekipa javnosti poznatih ljudi.

- Što se tiče te kritike, moram razjasniti da ja nisam autor te špice. Za to postoje ljudi kojima kažete: "Dobar dan! Molim vas napravite mi špicu!" Oni su napravili tu špicu i ja im nisam davala nikakve sugestije. Ali što se tiče same forme emisije, to je poznata forma "late-show" programa koji odavno postoji u Americi. Ne zato što je to emisija u kasnom večernjem terminu, nego zato jer je to takva forma: tri gosta i voditelj koji nosi emisiju. Prema tome, tu nema nikakvog otkrivanja tople vode. Nije to umjetnost. Bitna je vještina čovjeka koji vodi tu emisiju. Što je duhovitiji, to je emisija interesantnija. Ne znam koliko su baš te američke emisije utjecale na naše, jer teško da vi možete nešto dobro prilagoditi. Mi smo ipak posve drugačiji mentalitet i drugačiji narod i zanimaju nas totalno drugačije stvari. Baš kopirati, naročito Amerikance, to bi bila propast. Čula sam da HTV sada radi novu emisiju, za koju ne znam kako se točno zove u originalu. To je neka licenca, čini mi se BBC-eve emisije, čija je poanta to da je voditeljica žena koja ima goste i užasno ih vrijeđa. Nisam to gledala na BBC-u, ali naši to kupuju i traže osobu koja bi bila sposobna to raditi. Ne znam koji je cilj te emisije, a to kao naši ljudi traže i to bi prihvatili kao nešto što je zanimljivo. Nemam pojma! Vidjet ćemo kako će to ići. Sjećam se kad smo moj muž i ja bili na jednoj stipendiji u Americi, na CBS-u. Bilo je to doista zanimljivo iskustvo. Tri mjeseca smo bili u New York-u. Kod nas je tada bilo ono vrijeme kad su se mediji tek počeli otvarati. Tamo smo vidjeli daleko više loših stvari, nego dobrih. Bilo je stvarno interesantnih emisija, ali i jako puno smeća, užasno puno onako "dno dna" stvari. I onda smo ovako razmišljali: "Vidiš, to je ono što jednog dana moramo izbjeći, kad se mediji i kod nas otvore." Recimo, dogodi se nesreća i ekipa odmah ide kamerom u crijeva. To Amerikanci rade, a to je za mene strašno. Ali bojim se da je to i kod nas počelo i da je već prekasno za izbjegavanje.

- Ma pogledajte samo novine! Pogledajte naslove! Mislim, što su vijesti sada? Tko je koga ubio i tome slično. To su naše naslovnice.

- To je pitanje granice i dokle se ide. Bojim se da su sad te granice pomaknute i da više ništa nije sveto. Ako pratite programe, čak i na javnoj televiziji, sve se radi pod vidom gledanosti, a malo se mari za etiku.

- Ovu granicu ja apsolutno sama određujem. Sama vidim dokle se ide, a dokle se ne ide. A ovo što se tiče napora kako saznate neke stvari, tu se ne treba čovjek baviti nikakvom špijunažom. Sve su vam informacije dostupne. Samo uđete u nekakvu novinsku arhivu i pročitate nekoliko članaka, čisto da dobijete uvid što se dogodilo. Tu već imam rutinu, tako da ne trebam gubit puno vremena, jer odmah vidim što me zanima. A sve ostalo je razgovor. Nije bitno da znate apsolutno sve, već sami napravite neku selekciju što vas kod gosta zanima, a što ne.

- Ma ne! Čemu? Zašto? To za mene nije sastavni dio novinarstva, a pogotovo ne novinarske etike. U tom smislu, moram priznati da sam kao novinarka na televiziji imala jednu tešku fazu, a to je bilo prije dvije godine, točno 5. ožujka, kad smo moj muž i ja istog dana dali otkaz. Jedini i isključivi razlog je bio to što nam se - onako - smučilo. Baš nam se smučilo. I onda smo otišli: on u Plivu, a ja u Končar. I dobili smo dosta dobra mjesta u odnosima s javnošću. Tada smo oboje mislili da se više nikada nećemo baviti novinarstvom. No, slučajno mi se dogodilo, kako su moji u Končaru bili benevolentni i strašno im je bilo drago što sam ja tamo došla, pa su mi rekli: "Ma ne, ajde ti to paralelno radi." I tako sam ja to paralelno radila. Mislim, novinarski posao vam uđe u krvi i teško je iz jednog svijeta prebaciti se u drugi. Možda je važnije ostati u svemu tome, nego pobjeći. Jer ako svi pobjegnu, onda stvarno ne znam što će biti. Treba se dosljedno baviti svojim poslom.

- To je ono što se sad dobro počelo događati. Kapitalizam se ovdje pokazao u svom dobrom smislu, jer sad mi u tom poslu možemo konačno raditi samostalno. Ja sam osnovala svoju firmu, prije već jedno godinu i pol dana, i sad sama proizvodim svoju emisiju i prodajem je HTV-u. Sad mogu proizvoditi i druge emisiji pa i širim tržište. Sad ću moći raditi radijske i televizijske emisiji i nuditi ih svima koji ih budu htjeli ili mogli kupiti. I Dubravko je isto tako registrirao svoju firmu. Možemo raditi i koncerte, izložbe i odnose s javnošću. To su sve jako lijepe stvari. Televizija bi mogla biti vrlo korisna igračka. Ja ne kažem da tu treba biti krut. Treba biti zabave, sve treba biti ležernije, ali ipak treba postojati nekakav nivo, budući da su to emisije na javnoj televiziji.