O ANTUNOVU PREMINUĆU
I O NJEGOVU UPISU U POPIS SVETIH

Blaženi je Antun, spreman da s ovoga svijeta prijeđe k Ocu i u žudnji da se odijeli od tijela i živi u Kristu, već unaprijed znao za vrijeme svoga preminuća. Da je imao taj predosjećaj i da je predvidio svoju proslavu na nebu, možemo zaključiti iz ovoga: Jednoga je dana, promatrajući s visine brežuljka grad Padovu i ravnicu koja ga okružuje, u zanosu duše i u prisustvu druga koji ga je pratio, počeo velikim hvalama uzvisivati taj grad, tvrdeći da će doskora doživjeti veliku čast. Pritom je mislio na svoje slavno preminuće, jer su Padovu, s razloga tako časnog zaloga, posjećivala mnoštva hodočasnika i jer je bila počašćena neprestanim sjajnim čudesima.

Budući da se narod morao baviti ljetinom, svetac je smatrao prikladnim da prekine propovijedanje. Povukao se, dakle, nakratko iz gradske vreve i sklonio u obližnje mjesto, zvano Camposampiero, gdje su fratri imali samostan za odmor svoga duha i za uzdignuće k nebeskim stvarnostima. I s pravom je htio ojačati duh u Camposampiero on, kojemu će doskora sv. Petar, nebeski vratar, otvoriti ulaz u raj. Tamo mu bijaše pripremljena soba na povišenom mjestu, kako bi bio što bliže nebu on, koji bi doskora trebao biti smješten u visine, među anđeoske stanovnike.

Dok se, dakle, tamo posvećivao kontemplaciji i, pobožnim umom, u trajnom razmišljanju i zanosima, duhom među nebeskim korovima i anđeoskim četama, jednoga je dana, kada je sišao među braću za vrijeme ručka, iznenada osjetio da ga muči neka velika bolest. Budući da se njegovo stanje sve više pogoršavalo, zamolio je da ga odvedu u Padovu, kako ne bi bio na teret siromašnoj braći u onom malom mjestu. Ovi, iako nerado, staviše na kola i s plačem i jecanjem otpraviše svetog oca.

Nije bio daleko od grada kada, na savjet jednoga fratra koji ga je putem htio pozdraviti, te zbog straha od nemira ljudi pri dolasku do mjesta fratara koji su boravili u gradu, skrenuše prema samostanu gdje su fratri duhovno posluživali siromašne žene, tj. časne sestre sv. Klare. Tu se kriza, dok je Božji čovjek fizički klonuo no duhom snažan, naglo pogoršala i svetac se, prema očitim znacima, približavao svome željenom slavnom svršetku.

Ispovjedio se i primio pričest sakramenta Tijela Gospodnjeg, kako bi ta sveta popudbina bila put svetog putnika Antuna. Zatim je pobožno počeo pjevati himan svojoj blagoslovljenoj Gospođi.

O, Gospođo slavna, zazivajući pomoć najuzvišenije među zvijezdama, da mu ona, blistava vrata i ulaz u nebo, otvori raj.

O, sretnoga li i pobožnog Djevičina prijatelja, odgojenog u crkvi njoj posvećenoj, njezinim posredstvom oslobođenog iz đavolskih ruku, eto gdje sada, uz njezinu pratnju, postižeš vječnu nagradu na nebu!

S podignutim očima prema gore, neko je vrijeme gledao ispred sebe. I dok je tako zanosno gledao prema nebu, a njegova ga braća pitala što vidi i promatra, on odgovori: "Vidim svoga Gospodina!" O, sretnoga li Božjeg sluge, kojemu bi dano da, živeći još u tijelu, vidi Gospodina! Zahvaljujući takvom viđenju, mogao je reći: "Sada mogu umrijeti, jer sam vidio tvoje lice" (usp. Post 46, 30). "Vidjeh Boga licem u lice (Post 32, 31), i znam da sam spašen." Mogao je biti siguran u nebesko kraljevstvo, jer ga je Gospodin kraljevstva zvao na kraljevsku gozbu!

Kada je iz ruku braće primio posljednju pomast i otpjevao pokorničke psalme, završivši sve molitve, već sada sugrađanin stanovnika neba, blago je u Gospodinu preminuo - sličan čovjeku koji spokojno počiva. Njegova presveta duša, riješena tijela i pod sigurnim Isusovim vodstvom, bijaše primljena u radost svoga Gospodina. Preminuo je u petak, te se tako on, koji je u noći ovoga života želio da se, žudeći za mučeništvom, suobliči s Gospodinovom mukom, sada s njime suobličio u vječnosti. Prešao je iz ovoga progonstva u nebeska prebivališta godine Gospodnje 1231.

Duboka bijaše žalost njegove subraće koja su ga njegovala, kao i plač siromašnih žena kad su čule za tu vijest. Premda, naime, bijaše bogoljuban čin radovati se Antunovu ulasku u nebesko kraljevstvo, isto je tako bio i oplakivati odlazak onoga, koji je grešnike obraćao od njihovih zlodjela.

Fratri odlučiše ne razglašavati odmah vijest o preminuću svetoga čovjeka. Bojali su se, naime, poznavajući pobožnost što ju je narod gajio prema njemu, da će ih mnoštvo uznemiravati i pregaziti. Međutim, ono što su fratri htjeli sakriti, Bogu se svidje objaviti na čudesan način. Doista, iako nitko osim onih koji bijahu uz pokojnika nije znao za svečevo preminuće, najednom mnoštvo nevine djece, trčeći gradskim četvrtima, poče uzvikivati: "Umro je sveti otac, umro je Antun!" Onaj, koji je ulazeći u zemaljski Jeruzalem učinio da se iz usta djece čuje slavljenje, i ovoga se puta poslužio nevinom djecom da, dok je blaženi Antun ulazio u nebeski Jeruzalem, navijeste njegovu smrt. Na te povike djece sav se grad pokrenu, te se veliko mnoštvo u tren oka okupi oko mjesta gdje je počivalo Antunovo tijelo. Kako je, međutim, to mjesto bilo u blizini stanovnika Capodiponta, pritrčaše odmah i oni, ljubomorno bdijući i pazeći kako nitko ne bi mogao odnijeti njegovo tijelo. No svetac je odlučio da ga pokopaju kod fratara koji borave u crkvi svete Djevice Marije, te se stoga svi ostali stanovnici grada složno usprotive građanima Capodiponta.

Oko ponoći dogodi se nešto izvanredno, što ne mogu prešutjeti. U dubokoj, dakle, noći narod započe vikati da želi vidjeti svečevo tijelo, te zato tri puta provališe sobna vrata. No kao da bijahu paralizirani i pogođeni sljepoćom, ni jednom nisu uspjeli ući, iako je ulaz bio otvoren.

Četiri je dana trajala prepirka. Svečevo tijelo nije bilo ukopano, nego tek brižljivo čuvano. Konačno četvrtog dana biskup odluči da se posmrtni ostatci pokopaju na mjestu gdje se nalaze fratri kod crkve svete Djevice.

Ipak, da se građani Capodiponta ne bi usudili ometati odluku, gradonačelnik Padove dade napraviti pontonski most preko rijeke; ako bi naime sveto tijelo bilo nošeno preko onoga kamenog mosta, dotični bi ljudi mogli prepriječiti pogrebnu povorku koja bi prolazila kroz njihov teritorij, unatoč volji drugih stanovnika. No jedva što je pontonski most postavljen, navališe oni iz Capodiponta i nasilno ga porušiše, spremni da radije izlože opasnosti sebe i svoje imanje, nego da vide kako im odnose Antunove smrtne ostatke.

Fratri tada, prestrašeni, videći da gradu prijeti nesreća, počnu zazivati Božju dobrotu da smiri pobunu. I Onaj, koji je dopustio tu pobunu na svečevu čast, kako bi se iz takvog suprotstavljanja jasnije očitovala pobožnost naroda prema onom što nije bio leš, nego dragocjeni biser, umiri sve i promijeni duševno raspoloženje spomenutih građana. Po zapovijedi gradonačelnika, premješteni na suprotan dio grada, napustiše planirano ometanje.

Nakon što se stišala pobuna i smirilo narodno oduševljenje, biskup se sa svim klerom, gradonačelnik sa starješinama i bezbrojno mnoštvo naroda upute u povorci i ponesu sveto tijelo, pjevajući himne i pohvale u moru zapaljenih svijeća, do fratara kod crkve sv. Djevice Marije: bijaše to petoga dana svečeva preminuća. Unatoč ljetnoj vrućini, iz svetog tijela nije se širio nikakav zadah, nego je izlazio ugodan miomiris, tako da je mnoštvo za njim trčalo.