Hrvatskoj kinematografiji nedostaju prikazi ratnih zločinaca koji su umah i ljudi. U filmovima socijalističke Jugoslavije partizani u pravilu nisu činili ratne zločine, a ona protivna strana, i jedini, režimski gledano, podobni za to, nisu prikazivani kao ljudi, već kao čisto apstraktno zlo. Slično je bilo i u filmovima Miloševićeve Jugoslavije, gdje su Hrvati neka vrsta demonskih čudovišta koja kolju sve oko sebe bez ikakve duševnosti i ljudske motivacije. S takvim likovima nije moguća nikakva identifikacija, kajanje ili katarza, jedino je moguće buditi protumržnju, ili jednostavnije rečeno: mržnju protiv Hrvata.

Možda je dugogodišnja tuđinska viktimokratska vlast nad Hrvatima ostavila posljedice u mentalitetu naroda? Plašimo li se samokritike? Vidimo li u svakoj samokritici izdaju? Odakle inače čudna teza da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini? Premda mogu postojati goleme razlike između vojski, nikada nije postojala vojska čiji pripadnici nisu u ratu napravili bar poneki zločin. Ukoliko takav zločin nije kažnjen ili okajan, kazna pada na čitav narod. Upravo bi nacionalisti trebali nastojati oko kažnjavanja ili kajanja, ako im je uopće stalo do naroda? Ukoliko nisu ateisti koji misle da Bog ne kažnjava zbog zločina?

Je li Brešan konačno prekinuo spomenutu tradiciju demonskih negativaca? Poslužio se socijalnim trilerom, romanom "Ovce od gipsa" (1997.) Jurice Pavičića, koji, kako sam piše, ne vjeruje u negativce: "Postoji jedno malo književno etičko pravilo kojem su me naučili Anton Čehov i John Ford: nikad na papir nemoj staviti čovjeka za kojeg nemaš razumijevanja. Moralno je svakom liku pružiti šansu da izloži svoje argumente. A svatko ima neke svoje razloge - i zato nema crnih i bijelih, samo gradacija sivog. (...) Zato su u političkom smislu one ljutile poziciju, a opozicija je od njih uvijek očekivala više. Zato znam da ne mogu biti popularan i omiljen pisac, iako pišem populističke žanrove. Jer ljudi u životu i literaturi žele jednostavne odgovore na složena pitanja..." ("Pisci o pisanju", str. 124.)

Brešanov sam film gledao u Cinestaru dva dana nakon premijere i već je dvorana bila poluprazna. Taj, ipak, u osnovi rodoljubni film, razočarati će i desne i lijeve ljubitelje jednostranosti. Usprkos tome što je na Pulskom festivalu osvojio Zlatnu arenu za režiju, scenarij, glavnu žensku ulogu, kameru i glazbu, i usprkos tome što je u prikazivanje ušao neposredno s 54. Berlinskog festivala, gdje je u službenoj konkurenciji osvojio dvije nagrade: Mirovnu nagradu, kao film u kojem se ljudsko dostojanstvo ne razdvaja od krivnje (od Njemačke akademije i zaklade Heinrich Böll), kao i posebnu pohvalu ekumensko­ga žirija, koji od 1992. tvore filmski djelatnici, vjernici Protestantske i Katoličke Crkve.

"Svjedoci" je film napete šutnje i originalne razlomljene vremenske strukture. Scenarij je sasvim razglobio Pavičićevu linearnu fabulu. Prepleću se priče, odnosno, različita motrišta, i teku usporedno, kao kakav glazbeni kontrapunkt. U neumitnu se ritmu ponavljaju iste scene iz drugih rakursa, čak i sasvim isti kadrovi (što djeluje čudno), svako motrište dodaje neku novu vizuru onoga što se dogodilo, svaki smo put iznova vraćeni na mjesto zločina i u različite faze istrage, svaki put smo obogaćeni većom konkretnošću dogođenog. Sve je to umontirano sa scenama retrospekcije u vrlo složen ustroj ritmičkog ponavljanja, poput vječnog vraćanja kobi, za svakog tko je nesposoban otrgnuti se sudbini.

Film otkriva osnovnu zakonitost zla: kada želiš činiti neko manje zlo, ono te prisiljava da učiniš i neko veće, i tako u nedogled.