Je li mržnja prema Crkvi upravno razmjerna nepoznavanju Crkve?

U čemu je razlika između novinara i dopisnika Inoslava Beškera i kolumnista "Globusa" Borisa Dežulovića? Obojica su ateisti i obojica su kritičari Crkve, obojica umiju Crkvu ujesti u bolno mjesto. Pa ipak, velika je razlika između njih. Bešker poznaje Crkvu, načitan je, on je Crkvu proučio, njegova je kritika odmjerena, čak i kad ne može sasvim sakriti zluradost, čuva se demonizacije protivnika. Za Beškera Crkva ima svoje dobre i loše strane. Za Dežulovića, samo loše. Ukoliko Dežulović zaista vjeruje u ono što piše o Crkvi, on je doista slabo poznaje.

Kao drugi čin boks-meča "oko prezervativa" netko je (iz ratnog štaba SDP-a?) iščeprkao, šokantan film o abortusu, ("Nijemi krik" ili "Abortus", svejedno), snimljen u Sjedinjenim Državama 1983., ili ranije, koji se učinio zgodnim za zgražanje i osudu, zato što je prikazivan upravo na tome prokletom vjeronauku kojega bi neki rado izbacili iz škola. (Plašim se da mladi i film tu uopće nisu bili bitni, već upravo vjeronauk.) Kakva se bjesomučna kampanja digla! Kakvo zgražanje nad nasiljem nad djecom! (Premda je riječ o "sedamnaestogodišnjim mamlazima na pragu punoljetstva", kako piše Dežulović.)

Osobno smatram da se zabranama ne može postići ništa, no uvidom u strahotu te zbilje može se postići puno. Pa ako bi se nešto moglo učiniti protiv bjegova u "vrli novi svijet" droge, promiskuiteta i hedonističkog zaborava realnosti, koja postaje vrlo gruba prema onima koji je zaboravljaju, možda bi pomogla i takva šok terapija? Bolje gledati takav film, nego ga živjeti.

"Jutarnji list", srijeda 25. veljače 2004.: "uz pomoć ultrazvučnih snimaka detaljno je prikazan tijek abortusa na 12 tjedana starom fetusu. Kao stručni autoritet citira se izvjesni dr. Nathanson, koji fetus u filmu stalno naziva djetetom." Jok, nije strašno to što se fetus naziva djetetom, već je strašan pogled na fetus, jer u tome silno vizualnom mediju pogled vidi nešto previše nalik na dijete. Vidi ga kako se pomiče u utrobi majke, mijenja položaj, a s vremena na vrijeme stavlja palac u usta, što je nedopustivo! Trebalo bi zabraniti filmove u kojima fetus, umjesto da izgleda kao slijepo crijevo, izgleda kao pravo dijete. Mladići bi mogli doživjeti šok. (Djevojke koje odlaze u tu mesarnicu šok će doživjeti ionako.)

Dežulović se zgraža nad tim zlostavljanjem "mamlaza", i izvlači zaključke: "Nastranu šalu na stranu, zadivljujuća je energija s kojom se katolička crkva i njezine paravojne jedinice obračunavaju s najvećim zlima suvremenoga svijeta, poput predbračnog seksa ili rada nedjeljom." Stoga Crkva nema vremena baviti se neusporedivo značajnijim problemom: fašizmom. "Crkva u fašizaciji gimnazijalaca ne nalazi veću prepreku življenju vjere: čak ni Thomsonova himna jasenovačkim koljačima nije iz Biskupske konferencije izmamila više od nevoljkog puhanja njihova glasnogovornika."

Dežulović insinuira da vrh Crkve (baš kao i sva ostala Crkva), ako već i nisu sasvim fašisti, a ono sigurno potajni simpatizeri fašista. Kao, nevoljko pušu protiv nečega što im se inače sviđa.

Bešker previše poznaje Crkvu i vjernike da bi im pripisivao toliku neiskrenost i prikrivenu fašistoidnost. No, Dežulović je kolumnist, možemo li ga shvatiti kao umjetnika? Nije važna istina, važno je biti ekspresivan, zar ne? Važno je da mu se Crkva gadi, kao što mu se gade svi postupci i izjave crkvenih ljudi, što samo još treba sočno izraziti.

Jelena Lovrić, u "Globusu", 20. veljače 2004., ne piše poput Dežulovića. Ona se ne sprda s Crkvom mimo svakog ukusa i pameti, već pokušava govoriti racionalno i argumentirano: "Nadbiskup ne govori o negativnim pojavama u medijima... njegove izjave medije generalno sumnjiče, općenito dovode u pitanje njihovu objektivnost i istinoljubivost." Zar je moguće da nadbiskup toliko poopćuje? Ili ga je ona tako, krivo, shvatila?

"Nije problem u nastojanju Crkve da svoje stavove proda što širem krugu konzumenata, nego u njezinim pokušajima da cijelo društvo poravna po svojim uvjerenjima." Kako shvatiti tu tvrdnju Jelene Lovrić? Možda ovako: ako Crkva govori o vjeri u svezi s ničim, onda prodaje vjeru konzumentima, ako pak kritizira pojave u društvu, to znači da želi poravnati društvo sa svojim uvjerenjima? Možda je naslutila da je pretjerala i time izrekla neistinu, pa odmah potom istu misao bitno ublažava: "Kad govori o sekularnim stvarima i uključuje se u javnu debatu, Crkva podliježe istim pravilima, pa i kritikama, kao i svi drugi." Tu je Jelena sasvim u pravu! Dapače, i samoj je Crkvi, uz unutarnju, potrebna i izvanjska kritika. Problem je tek u tome što su u tim napadima na Crkvu žito i kukolj strašno pomiješani, pa uz istinoljubivu kritiku idu i netočni podaci, laži, predrasude i izljevi mržnje. Zar je ukazivati na takve pojave isto što i htjeti poravnati društvo sa svojim uvjerenjima?

Osnovna je pogreška Jelene Lovrić što na sve stvari gleda sasvim crno-bijelo, pa onda takav svoj stav pripisuje i Bozaniću i "Glasu Koncila". Po njoj Crkva "neargumentirano diskvalificira" "javno problematiziranje" crkvenih izjava. Crkva je u svemu u krivu, a kritičari Crkve u svemu su u pravu: oni samo "problematiziraju". Govori da nema ni trunke istine u tome što Glas Koncila piše "o novoj rundi napada laicističkih ideologa na Katoličku crkvu" i o "netolerantnim ideološkim skupinama koje se služe agresijom protiv nositelja drugačijih uvjerenja". Sve se to svodi na Crkvenu "teoriju zavjere", i ništa više.

Crno-bijelo, sasvim apstraktno gleda na stvari Jelena Lovrić. Nije čudno da onda svoje vlastito jednostrano generaliziranje, svoj način mišljenja, projicira na Bozanića. Tobože, on misli da su svi mediji i sve kritike Crkve u krivu. Njoj ni u primozgu nije da ovo mnogobrojno "problematiziranje" crkvenih stavova nipošto nije sve na razini prave kritike (razini, na primjer, Inoslava Beškera), već da tu sve vrvi od Dežulovića, i od još gorih i primitivnijih i površnijih i neznalačkijih od njega, s puno netočnosti, krivih tumačenja, laži, predrasuda i mržnje. Ako se pokušavaš osvrnuti na takve netočnosti i predrasude, onda "diskvalificiraš problematiziranje".

Na žalost, i sama je Jelena Lovrić, pripisujući protivnoj strani svoj isključivo crno-bijeli način mišljenja, a smatrajući svoju stranu savršeno nevinom i čistom, zapravo svetačkom, nehotično dala obol, više ideološkoj jednostranosti i kleveti, nego problematiziranju. Dosljedno svemu, na kraju u zaključku, morala je onda, kao i sve ostalo, toliku svoju samobezgrešnost, projicirati na Crkvu: "Ne može očekivati da joj se priznaje svetački status." Savršeno je u pravu.