Crkva govori previše, Crkva govori premalo, Crkva ne govori uopće - svaku od ovih tvrdnji možete u posljednje vrijeme gotovo svakodnevno pronaći u bar nekom od naših elektroničkih ili pisanih medija. Kao što i navedene tvrdnje same po sebi govore, Katoličkoj se Crkvi u Hrvatskoj, posebice njezinom vodstvu, pripisuje sve: od pretjeranog aktivizma do pretjeranog pasivizma - ovisno o tome tko je taj koji pripisuje…

Očito se Crkva nikako ne ponaša prema očekivanjima koja od nje imaju određeni komentatori. Stvarno se ne živciraju bez razloga. Jer Crkva ne prati suvremene "trendove" i ne postupa onako kako oni hoće. To je zaista nedopustivo! Pogotovo kad se zna da živimo u jednom demokratskom društvu u kojem svatko smije iznositi svoje stavove. Ali samo ako su oni za najglasniju nekolicinu poželjni.

Crkva je, naime, nekima preglasna kad se buni protiv onoga što se njima sviđa, a kada se odmah ne pobuni protiv onog što im se ne sviđa, onda "licemjerno šuti". Tako se bar izrazila jedna komentatorica na našoj državnoj televiziji, osvrćući se na šutnju crkvenog vodstva glede afere oko genetski modificirane hrane, koja se (ne znam koga je to iznenadilo) nekontrolirano podvaljuje i na domaćem tržištu.

Mnogo je toga o čemu bi Crkva trebala više govoriti u javnosti, samo ona se najčešće ne zalijeće kao pojedini novinari, već nastupa tek nakon detaljnog i pažljivog promišljanja stvari, iako se nama, posebice onima mlađima i nestrpljivijima, toliko promišljanje ponekad čini predugim. Jedna od tih stvari svakako je i pitanje genetski modificiranih organizama (GMO). Mišljenja o GMO-u posve su podijeljena. Jedni smatraju da tako proizvedena hrana može doprinijeti sprječavanju gladi u svijetu, dok drugi ne vide kompromisa u borbi protiv takvog ljudskog poigravanja prirodom.

Svakako, bez obzira što određeni krugovi misle kako nas prihvaćanje GMO-a približava EU i modernome globalnom svijetu, i kako je takva modificirana hrana potpuno neštetna ljudskom organizmu i okolišu - činjenica je da je štetnost GMO-a već u brojnim istraživanjima dokazana. Pitanje je samo u kojoj je mjeri korištenje GMO-a više isplativo od negativnih posljedica i rizika koje nosi.

Tako, primjerice, u jednom istraživanju iz 2002. godine, transgenski materijal iz GM soje kod troje je od sedmero testiranih ljudi završio u njihovoj crijevnoj mikroflori. Potencijalni problem stvaraju tzv. geni markeri, koji su najčešće otporni na antibiotike. Ako bi se takav materijal prenio na crijevnu mikrofloru, i kod ljudi i kod životinja moglo bi doći do otpornosti na lijekove, posebno na antibiotike. Nadalje, genetski inženjering stvara nove proteine u biljci, što znači i nove potencijalne alergene. Poznat je slučaj soje s genom brazilskog oraščića koja je, da je uspjela dospjeti na tržište, mogla izazvati alergijske reakcije u ljudi alergičnih na orašarku, ili slučaj kontroverznog StarLink kukuruza na koji se sumnja da izaziva mnoge alergijske reakcije u SAD-u.

U svakom slučaju, ranije navedenoj komentatorici i svima onima koji su željni reakcija Crkve, ali samo na ona pitanja o kojima joj oni dozvoljavaju govoriti, moglo bi se poručiti da se još malo strpe. Do tada, i njihove će reakcije na željenom području valjda uroditi nekim plodom.

Ipak, one koji žele biti u tijeku s razmišljanjem crkvenog vodstva glede GMO-a, podsjećamo da je "Genetski promijenjeni organizmi - prijetnja ili nada?" bila tema nedavnog skupa genetičara i stručnjaka s drugih područja, održanog u Vatikanu. Cilj je skupa, prema želji Svetog Oca, bio da se više razjasne znanstveni, etički i humani aspekti te grane biotehnike. Kako su istaknuli pojedini njeni ugledni predstavnici, među kojima je i nadbiskup Renato Martino, Crkva nije protiv znanosti kada ona pridonosi poboljšanju čovjekova života. Stoga je moguće i da se podupire genetska manipulacija hrane sve dok su potrošači o tome dobro obaviješteni, a moguće opasnosti pozorno nadzirane. Ipak, misijski su djelatnici vrlo kritični prema korištenju genetski promijenjenih organizmima, jer ono bi više pomoglo multinacionalnim tvrtkama i lobijima, nego što bi prehranilo gladne u svijetu - primijećeno je na seminaru. Francesco Salamini, ravnatelj Instituta za biotehnologiju "Max Plank", potvrdio je u razgovoru za Radio Vatikan da genetski promijenjeni organizmi sigurno ne bi riješili problem gladi u svijetu, ali bi pridonijeli još jednoj mogućnosti znanstvenoga pristupa rješavanju tog problema, te je dodao kako oni nisu opasni za ljudsko zdravlje, ali bi u nekim slučajevima mogli biti štetni za okoliš.

Kako pojedini medijski djelatnici, tako i vjernici, često brkaju ono što Crkva određuje, s onim što im određuju njihove želje, odnosno s onim što bi oni htjeli čuti, pa neke Crkvene upute prihvaćaju, neke odbacuju (ako im previše kvare planove), a neke malo "modificiraju".

U korizmi smo, u vremenu u kojem Crkva pred vjernika također stavlja neka zahtijevanja i daje određene preporuke. Tri su stvari koje bismo u korizmenom vremenu svakako trebali činiti: molitvu, post i dobra djela. No, od svih navedenih, ljudi su izgleda najviše upamtili samo - post. Očito nas najviše muči ono što se tiče naše fizičke komocije. Tumačeći post samo u doslovnom smislu - kao odricanje od hrane - neki su si već unaprijed pripremili plan, sastavili jelovnike (probranih nemrsnih specijaliteta) i zacrtali moguću putanju mršavljenja. Jer post baš zgodno dođe za skidanje suvišnih kilograma, misle.

Tako i na nekim internetskim portalima nalazim ovih dana savjete o tome kako se prehraniti u vrijeme posta. Post najprije definiraju kao "vrlo čestu vjersku odluku koja se odnosi na isključenje pojedinih namirnica iz jelovnika na određeno vrijeme. Većina religija zagovara povremeni post koji je u biti grupa preporuka vezanih za prehranu i svakodnevni život." Pa zatim savjetuju što je sve u to vrijeme zgodno jesti, kako bi se ta, mnogima neugodna, zadaća najbolje iskoristila. Kažu, naime: "Post olakšava organizam te potiče eliminaciju štetnih tvari koje se nakupljaju kod osoba sklonih pretjerivanju u obožavanom jelu i piću (hedonizam, možda se prepoznamo). Postoji li i dodatna motivacija (vjerska), kontrola unosa namirnica će uz željenu duhovnu obnovu izazvati brojne povoljne učinke posta na naš organizam…" I tako dalje. O kako sve uvijek uspijevamo okrenuti da bude u našu korist i na "dobrobit našeg organizma", kada se već mora "trpjeti".

Vlastitu sebičnost možemo prepoznati i u drugim stvarima, koje također, umjesto iz pokore i iz ljubavi prema Bogu, često činimo samo iz ljubavi prema sebi. Lijepo je i potrebno voljeti sebe, no pokušajmo u ovom vremenu molitve, posta i dobrih dijela, više nego do sada, misliti i na druge. Podsjetiti se da i naša duša treba hranu, zdravu i za nas i za našu okolinu. Hranu koja nam koristi, ne deblja nas, i koje se svakako ne smijemo odricati.