Kraj mjeseca veljače, ako izuzmemo karnevale i početak korizme, najviše su obilježile brojne rasprave vezane uz vjeronauk u školi. Sve je započelo kritikama koje su pripadnici Socijalističke demokratske partije uputili javnosti i Crkvi što se na satovima vjeronauka za srednjoškolce prikazuje film Nijemi krik, koji zorno prikazuje tijek pobačaja. Iako je taj film star više od 20 godina te premda se primjenjuje na srednjoškolskoj nastavi vjeronauka već više godina, tek sada se netko sjetio staviti u pitanje ono što je i u vremenu SDP-ovog upravljanja državom bilo bez prigovora prikazivano srednjoškolcima. Čini se da se iza cijele afere ipak krije alergičnost na školski vjeronauk i na utjecaj Crkve kroz odgoj i izobrazbu naše mladeži. Apsurdno je da se upoznavanju srednjoškolaca sa strahotama pobačaja protive upravo oni koji se zalažu za provođenje praktične edukacije djece o prakticiranju spolnih čina uz sredstva zaštite, koja to samo donekle doista i jesu. Cijela afera oko filma tako otkriva da se izgleda radi o osveti Crkvi, jer se usudila glasno i argumentirano usprotiviti promicateljima programa MEMOAIDS, zalažući se za cjeloviti odgoj djece i mladeži, u kojemu će se voditi računa i o njihovoj duši, a ne samo o tijelu.

Epilog cijele priče, ali možda ne i njezin kraj, jest taj da su članovi Povjerenstva za prosudbu filma, čiji su stručnjaci bili ginekolozi, teolozi i psiholozi, sastavili izvješće u kojemu su iznijeli stav da film Nijemi krik sa psihološko-pedagoškog i religiozno-pedagoškog stajališta ne smatraju primjerenim za prikazivanje u redovitoj srednjoškolskoj vjeronaučnoj nastavi. Prema mišljenju Povjerenstva, koje je iznio ministar prosvjete i znanosti Dragan Primorac, prikazivanje spomenutog filma može imati znatne negativne posljedice za osobe srednjoškolske dobi. Ministar je potom zatražio da se film Nijemi krik više ne prikazuje na školskom vjeronauku. Najavio je i reviziju nastavnog sadržaja vjeronauka, ali i to da se o pitanjima, koja se time otvaraju, moraju očitovati članovi Hrvatske biskupske konferencije i Vlade Republike Hrvatske.

Iako se čini da je Crkva ovdje i previše popustila (naime, sa sadržajem izvješća suglasni su i teolozi koji su na njemu radili, a ministar Primorac tvrdi da se i nadbiskup Bozanić složio s mišljenjem Povjerenstva), ipak se može reći da je takav čin, u ovakvom medijskom ozračju, razborit, ispravan i opravdan. Oni koji bi baš namjerno htjeli ustrajati na prikazivanju spomenutog filma, mogli bi tako i dalje nekažnjeno postupati, ali pitanje je hoće li taj bezrazložno ozloglašeni film imati onu poučnu snagu koju je prije cijele medijske buke imao. Ne vjerujem da je i jedan vjeroučitelj film prikazivao bez prethodne priprave srednjoškolaca na ono što će na ekranu vidjeti, pa smatram da je krajnje drzak i bezobrazan odnos onih ravnatelja, odnosno kolegica i kolega nastavnika koji likuju i slave poraz vjeroučitelja, koji su svojim metodama rada i nastavnim pomagalima htjeli ovu već odraslu djecu preventivno upoznati sa strahotama pobačaja - izravnog ubojstva nerođenog djeteta. Uvijek je bolje spriječiti, nego liječiti - osobito kada se radi o neizlječivim posljedicama pravoga, šokantnog pobačaja.

Nadamo se da će se ministar Primorac i njegovo Ministarstvo isto tako potruditi oko toga da se učenici osnovnih i srednjih škola zaštite od raznih drugih i to daleko šokantnijih pojava u našim školama i u njihovim dvorištima. Dovoljno je spomenuti samo nasilje i drogu.