Pobožnost je proširena, ili je bar tako bilo do nedavna, u primorskim krajevima u korizmenom vremenu. Premda se sama brojka vezuje uz četrdesetnicu koju je Gospodin proveo u pustinji, kao što je protumačio papa Pavao IV. kad je 1560. odobrio tu pučku pobožnost, čini se da je prihvatljivije ono tumačenje koje brojku veže uz ono vrijeme koje je, prema proširenom srednjovjekovnom mišljenju, Gospodin proveo u grobu. A ta se tvrdnja pripisuje sv. Augustinu, dakle ta tradicija ima dugotrajnu povijest.

Kao što je Krist tri dana ostao u iščekivanju uskrsnuća, i "Quarantore" se protežu na tri nepuna dana. Obično se pobožnost otvara prve večeri misom u čast Presvetog Sakramenta, nakon koje se izlaže Presveto. Drugog dana traje cjelodnevno klanjanje, a prigodna misa namjenjuje se za mir. Trećeg dana se nakon mise Presveto vraća u tabernakul. U većim gradovima, gdje ima više crkava, ta se pobožnost obično organizira tako da se klanjanje može nastaviti u drugoj crkvi, nakon što je završeno u prvoj. Papa Klement VIII. potkraj 16. stoljeća odredio je da u Rimu bude neprekinuto klanjanje. Kad je donio tu odredbu, papa je očitovao nakanu da se pri toj pobožnosti posebno moli za mir u Francuskoj i za pobjedu nad Osmanlijama. Slično je još prije Gianantonio Beloti, za prigodnih propovijedi u milanskoj crkvi Svetoga Groba, pozivao narod da pred Presvetim moli četrdeset sati i da molitvama isprosi toliko žuđeni mir. A u isusovačkim crkvama, gdje se posebno promicala ta pobožnost, klanjanje se više vezivalo uz pokoru za grijehe počinjene u pokladno vrijeme.

U dekretu pape Klementa VIII. ne spominje se izričito da se molitva obavlja pred izloženim Sakramentom, ali kako je izlaganje bilo u praksi već prije tog vremena, posebno među rimskim i milanskim bratovštinama, čini se vjerojatnim da se to podrazumijeva.

U povijesti ove pobožnosti navodi se kako je i prije tog vremena u našem Zadru bila uvriježena slična praksa, vezana uz bratovštinu flagelanata, koja je u Velikom tjednu slavila četrdesetosatno bdjenje. A i u Engleskoj je prije raskola bila proširena pobožnost da se na Veliki petak nad Božjim grobom postavljao veliki križ i potom Presveti Sakrament. Nešto kasnije Svetotajstvo se počelo prekrivati prozirnim velom i čuvati nad Isusovim počivalištem.

Sama pobožnost u posljednje vrijeme pomalo se gasi, ali je i u nekim našim krajevima, na primjer na dalmatinskim otocima, još uvijek nazočna i privlači velik broj pobožnih vjernika.