Zamislite sebe kako sjedite u crkvi i u miru čekate da prođe još minuta-dvije prije nego počne sveta misa. Nedjelja je ujutro i svi tjedni poslovi su završeni te se u miru možete prepustiti molitvi. Tada odjednom netko sa ulaza poviče: "Ljudi, velika novost! Bog je progovorio! Bog je progovorio!" Iznađeni i pomalo zbunjeni ljudi okupe se oko čovjeka i pitaju: "Gdje? Što je rekao?" On pokaže Bibliju što je drži u rukama i opet poviče: "Evo ovdje! Bog je progovorio!" Razočarani gledatelji se okrenu i promrmljaju: "Ah, to nije ništa novo. To već znamo." "Ali, ljudi, Bog je progovorio!"

Ova pričica govori o vječnoj novosti Božje Riječi koja nikad ne zastarijeva. Na poseban način ta se novost osjeti i u govoru g. Bušića koji svojim dubokim mislima privlači mnoge oko sebe da se još više oduševe za vjeru u Isusa Krista - Riječ što je Tijelom postala.

- Ponajprije zahvaljujem na pozivu za razgovor. Dugogodišnji sam čitatelj "Veritasa". Posebno cijenim priloge o Svetom pismu dr. fra Celestina Tomića, njegovu postojanost, kao i dubinu i akribiju njegovih tekstova.

Što se tiče izgrađivanja mog stava prema Bogu - kako kažete - nisam ga "izgradio", jer bilo je obratno. Srušilo se sve. Kad se srušilo, onda je On došao pa gradio nanovo. Kao dijete sam vrlo rano mislio o smrti. Može li itko ili išta premostiti taj ponor smrti? Iako ne znam zašto sam o tome razmišljao, a bio sam jako mlad. Osoba koja je pomogla u mom prvom obraćenju bio je pokojni Đuka Stuburić. On mi je navijestio da se trebam obratiti. Ne mijenjati cijeli svijet, nego početi od sebe. Kasnije, opisujući to, napisao sam pjesmu "Brodolom" čiji jedan stih glasi: "Kada sam se nasukao, probudio sam se. U prodrti brod nadire tajna." Sve ovo vrijeme, ako duhovno napredujem, onda napredujem u smislu puštanja, prepuštanja Bogu. Poslije tog prvog razdoblja slijedila je jedna zrelija faza s mojim studijem od 1971. do 1976. i s događanjima kroz te godine na studentskim vjeronaucima.

- Za vrijeme svog studija filozofije i sociologije obilazio sam mnoge zajednice u Zagrebu. Paralelno sam išao redovito na Selsku cestu, kod pokojnog vlč. Juraka i kod prof. Tomislava Ivančića u Frankopansku.

Duh Sveti nas je vodio, i ne samo nas, nego i sve svećenike i vjernike. Među nama je bilo silno nezadovoljstvo, u smislu traženja obraćenja. Tada smo preko Duha Svetoga doživjeli baš taj mir i da nas Bog voli kao svoju djecu.

Ali, mora se uzeti u obzir i politički trenutak 1971. godine. Na mene osobno to je događanje duboko djelovalo. U svojim lutanjima tražio sam rješenje za sebe, ali prvenstveno izlaz za svoj narod. Što i kako? Kamo? Jer sve je djelovalo silno deprimirajuće i kao da izlaza nema. Doslovno sam ušao u ta studentska gibanja s jednim vapajem Bogu i pitanjem, zapravo vjerom, a istovremeno i očajničkim krikom: "Ako nam ti, Bože, ne pomogneš, nitko nam neće pomoći!" Jer sam vidio svu muku i jad: svoj i svog naroda.

I mogu reći da je na ta moja traženja i duboke vapaje Bog odgovorio. Prvo je odgovorio doista time što nas je uveo u svijet svoje Riječi. Riječ Božja očitovala se, jer se vidi da je židovski narod prolazio slične muke. I da je kroz sve te muke Duh Božji djelovao i pokretao njihovu sudbinu. Mene osobno to je silno radovalo, shvatio sam da tu treba kopati, zauzeti se. Tu ima vode, naslutio sam vodu ispod pijeska i suhoće okoline. A Duh Sveti je s druge strane kopao prema meni. Kasnije tu spasonosnu Božju intervencija doživljavam pri stvaranju Hrvatske države. Tu je puno toga Bog učinio. Isplatilo se poslušati što nam to Gospodin govori, a govori da tko god s njim ulaže, strostruko mu se vraća. I zahvalan sam Bogu za sve te dane kad smo se kao mladi okupljali u crkvi, jer nam je Gospodin progovorio.

- Kad gledam sada te naše sastanke mladih studenata, vidim da nam je blagoslovljeno to što smo strahovito puno tražili. Nismo pristali na jeftina rješenja. To nam se vraća, jer nismo popuštali ni sebi ni drugima. Pomalo smo se mi, vjeroučitelji i studenti, i svađali na tim susretima. Sjećam se "Glasa Koncila" kada je na prvoj stranici bilo jedno moje pitanje: "Treba li Crkva služiti mladima ili im podilaziti?" Smatram da je i danas pitanje koliko Crkva služi mladima, a koliko im podilazi, koliko smo inače spremni jedni drugima služiti. A služba je puno puta vrlo bolna. Mi smo pozvani u bratskoj ljubavi govoriti istinu. Jasno, uz sve one ograde ljubavi koje je Isus Krist rekao: Reci bratu najprije nasamo, pa pred svjedocima, a tek onda pred zajednicom, već kako priliči. Pozvani smo svjedočiti da nas Bog voli. S druge strane, pazi, nije ti tu domovina, idemo dalje. Bog nas zove dalje. Mi smo na putu u svoju istinsku domovinu.

- Stalno pokušavam izbjegavati ovo što vi spominjete - "karizmatski pokret". Ja nisam u karizmatskom pokretu. Ne mislim time nikome ništa prigovoriti. Kako idem dalje, karizme primijetim na mjestima gdje ih čovjek nikad ne bi očekivao. Nemojmo zaboraviti jednu divnu karizmu slušanja poglavara, jednu divnu karizmu biti u braku, divnu karizmu dići se ujutro i otići na posao i obaviti svoj posao smetlara i pritom se nasmijati, preporoditi grad. Imamo raznih karizmi. Bog je tu silno bogat. To bogatstvo prenosi nama, a mi jedni drugima. Zato ne bih sve to bogatstvo Božjih darova sveo samo na neke karizme. Ja nisam teolog, ali tako mislim.

- Kad sam se oženio, shvatio sam da je moje mjesto sada u župnoj zajednici. Ali moj angažman nije samo župni. Na primjer, ovo što smo napravili s čitanjem Biblije prelazi granicu naše župe i zahvaća cijelu Veliku Goricu, a onda i cijelu Hrvatsku. To je rezultat toga što sam od 1971. godine u župi pretežno u službi čitača. Pazite, tek nakon Drugoga vatikanskog sabora se obnavlja ta služba lektora. Ta služba daje silnu radost. Zapravo, ja stvarno imam dojam kad čitam Božji tekst da sam ja to unutra, a opet je to Božje. Bez tumačenja, jednostavno je čuješ, izgovaraš. Svi koji je u Duhu slušaju očituju slast slušanja, proglašavanja Riječi. A druga stvar je propovijed, gdje je proročka riječ potvrda Božje riječi, ali Božja riječ je već radost sama po sebi. Ona sama po sebi ponese. Zato sam osjetio potrebu skrenuti pozornost na Božju riječ, nedovoljno proglašavanu, nedovoljno čitanu. A onda je i župnik, mons. Josip Frkin, sve to prihvatio i tako smo krenuli.

Prvo idemo poslušati Božju riječ. Prvo idemo doista Isusa slušati, a onda mogu i starijeg brata pitati: "Čuj, nisam razumio što mi je ono Isus Krist rekao. Što mi je to Otac po Isusu Kristu u Duhu poručio?" Sva moguća osjetila okrenuti prema Isusu Kristu. Hoću upiti što to moj Spasitelj govori, da čujem. I stoga smo htjeli skrenuti pozornost ljudima: "Hej, ljudi, pa ovo je Božja riječ." Moraš se sagnuti. Proglasit je i sagnuti se, ničice se pokloniti pred njom. Ako postoji klanjanje Tijelu Kristovu, treba klanjanje i riječi Kristovoj. Jer do Tijela se dolazi kroz Riječ. "I Riječ je Tijelom postala." Od Riječi do Tijela postoji jedna poveznica - "Vjerujem". Govor je to o "dva Stola" i ukoliko nema ovog "Vjerujem" u riječ Kristovu, ne možeš ući u duboku odaju Tijela Kristova. Izazvan time, pokrenuo sam Biblijsko bdjenje i ove je godine sada četvrti put bilo na Čistu srijedu. To je već zahvatilo desetak drugih župa. Samo u našoj župi vjernici su kupili više od 600 Biblija, jer im je skrenuta pozornost na Božju riječ.

- To je počelo 2001., u našoj župi u Velikoj Gorici, a već iste godine bili smo i u Krasnom na Velebitu. Tako smo počeli skretati pozornost na riječ Božju. A prošla je godina bila proglašena godinom Biblije. Znači da je Duh anticipirao i osjetili smo ono što se kaže "sentire cum Ecclesia", osjećati s Crkvom. Još jedna zanimljivost kad govorimo o Duhu. Naša župa u Velikoj Gorici je župa Navještenja Marijina. I većina župa, gdje se čitalo, marijanske su župe. Marija! Marija je ispunjena riječju Božjom rekla: "Da!" To ima veze s Marijom. Marija je najbolje čula, ona je najbolja slušateljica, najbolja proglašavateljica, svjedokinja za Sveto Pismo, za Božju riječ.

U tijeku čitanja Božje riječi se dogodilo i to da časna sestra Cecilija Pleša, voditeljica Collegiuma pro musica sacra, nije čitala jer nije stigla. Tako je ispalo. Pa sam rekao da ne treba čitati, nego otpjevati dio Biblije. To je isto način slavljenja Božje riječi. I doista to se dogodilo. Na uočnicu Krista Kralja, pred izbore, u našoj su crkvi s. Cecilija i prof. Mato Balić otpjevali cijelo Otkrivenje, što je trajalo četiri sata. To su, zapravo, tri sata čistog koralnog pjevanja. Moram priznati da su ljudi oduševljeni baš zato što je pjevanje koralno te se ima vremena čuti Riječ Božja. Pogodno je za meditacije.

- Pa, kako da kažem, ja sam oženio "sestru". Jer moja žena Ana i ja bili smo zajedno u tim duhovnim gibanjima. Brak je nastavak onog što smo već prije duhovno živjeli. Misleći na to da Riječ Tijelo postaje, a mi smo se riječima vezali, onda smo se i tijelom vezali i imamo šestoro djece - hvala Bogu. To je isto "Riječ Tijelom postala". Na početku Biblije piše: "Plodite se i množite i napučite zemlju". Ne ovo što se u Hrvatskoj događa, već "napučite zemlju"! A Isusova riječ kaže da tko primi jednog od najmanjih, ovo dijete, Njega prima. Ti se tako isto možeš pričestiti zato što prihvaćaš drugog čovjeka. Nisi primio samo svoje dijete, nego si primio i Krista. Žena i ja smo svjesno primali djecu kako smo mogli. To jesu moja djeca i nisu moja djeca. Svoju vjeru smo ponudili njima, a sad koliko su oni prihvatili, a koliko nisu... Koliko smo mi dobri roditelji? Čujte, mi se trudimo. Ali djeca su tu, svi oni imaju šanse. Zato pozivam sve da primaju djecu, da prime život, Boga. Kakvim će putem dijete ići? Ne jednom se dogodilo da je najproblematičnije dijete kasnije bilo najbolje. Tu se uopće ne treba bojati, jer Duh Božji sve vodi.

- To je uvijek isti princip. Kad u sebi osjetiš da nešto valja, u svom srcu ostavi to i pusti da to sazrijeva. I stvarno, prolazila su desetljeća, a u meni je stalno živjela spoznaja da kravata može za cijeli narod biti znakovita, da nas se može prepoznati u cijelom svijetu, da može pomoći i tvarno i na razne načine Hrvatskoj i Hrvatima. Ja sam u to stalno vjerovao i onda sam u međuvremenu počeo raditi sa svojim prijateljem i partnerom Zlatkom Penavićem. I od nas dvojice došli smo do tvrtke Potomac s 86 zaposlenih, plus suradnici. I ostvarujemo stalni rast. To je samo dokaz tog duhovnog principa, gdje je riječ u ovom slučaju - vizija. Poput vašeg subrata sv. Maksimilijana Kolbea. Kad je on započinjao svoje djelo je li imao gotove planove i financijske izvještaje ili je vjerovao? Vjerovao je! To je to. Svatko treba pustiti da u njemu Duh djeluje. Minutu, pet minuta, godinu, pet godina, pedeset godina! Duhovne stvari nekad traju i duže, znatno duže, pa na koncu i cijelu vječnost, jer ovim životom ne završava život. Cijeli ovaj i onaj život mi ćemo učiti. Zagledani u Boga, svaki dan možemo očekivati nešto novo. Rađanje ne prestaje s rođenjem. Na koncu, zar Božja riječ ne kaže: "Ti si Sin moj, danas te rodih." A nas rodi za posinke i pokćerke. Zapravo, tek nas rađa! A i mi rađamo jedni druge. Jedan divan proces u Duhu Svetom.

- Nije to lako samo ovako reći. Strogo se nastojim držati Isusove riječi da se po plodovima sve prepoznaje. Kad prođeš ovdje Kaptolom imaš divnih fasada, divnih krošnji, čak i stabala smokve. E sad, pitanje je kad dođeš do krošnje, ima li na njoj smokava ili nema. A kaže se da se po plodu sve prepoznaje i u tom smislu valja sve provjeriti. Ja volim reći, ali me nemojte krivo shvatiti - moja je duša ženskog roda. Moja duša mora ostati trudna, ja moram ostati trudan. Ne smijem pored Boga ostati samo muško. Ja sam prema Bogu kao i Marija.

Pazite, ima jedna stvar. Pojedinačno se s ljudima može razgovarati i svjedočiti, ali u tvrtki te stvari moraju biti vrlo korektne i tu treba biti razborit. Na koncu, vjera je privatna stvar svakoga zaposlenika. A ako me pitate za neki profil tvrtke, onda se može reći da je tvrtka vrlo plodna, dinamična. Neću reći kršćanska, jer to nije to. Da nominalno i nisu vjernici na čelu kompanije, rekao bih da je vjernička ukoliko je plodna i pozitivno djeluje u okruženju. Što vrijedi da se tvrtka proglašava katoličkom, a plodova nema. Najvažniji su plodovi, prepoznajte plodova pa ćete vidjeti.

- Mene zabrinjava aktivizam nas mnogih. Samo me to zabrinjava. Rješenje nije u našem aktivizmu. Vratit ću se ponovno na slušanje Božje riječi, na osluškivanje Božjih putova - danas i ovdje. Duh Sveti vodi povijest i vodi Crkvu, a mi hoćemo gotova rješenja. Nema ih! I nikad ih neće biti. Jedino je rješenje osoba Isusa Krista u Duhu Svetom. Nema drugog rješenja. Želim reći da i za te mlade postoji rješenje. Koje je to? Prvo nisu svi isti. Svakoj osobi treba pristupiti kao osobi. Ne daj Bože da bilo tko spašava mlade, a da ne posluša što jedini Spasitelj misli o njima. Treba se navijestiti Isus Krist koji je ljubav, koji je oproštenje grijeha. To većina mladih brzo razumije. Ja sam siguran da će se pronaći rješenje. Kako će ono doći? S koje strane? Ne znam. Ali znam, izričem vjeru, rješenje nalazi onaj koji se pokloni pred Bogom, jer je taj Bog poslan i mladima. Ja sam do sada mnogim mladima u osobnim susretima svjedočio i tu su se dogodila obraćenja. Jedan na jedan, što bi rekli košarkaši, i tu se stvarno događaju obraćenja. To je uvijek duboko osoban i jedinstven događaj. Ljudi se prepoznaju u Duhu Svetom - netko nekom svjedoči i dogodi se obraćenje. Ali to nema veze sa mnom, to je Duh Sveti učinio. Samo ako sagneš svoju oholu glavu i ako pitaš Gospodina: "Što sad? Što ti misliš o tom mladiću? O ovom starcu?" Tad možeš reći, učiniti, kad u Duhu dobiješ potvrdu: "Da, to je to". Jer duhove treba provjeravati i onda tek djelovati.