Sveto, dakle, tijelo bi s poštovanjem položeno u grob u crkvi blagoslovljene Djevice. I s razlogom se kaže da je položen u crkvi blagoslovljene Djevice onaj koji je prvu izobrazbu stekao u crkvi njoj posvećenoj, koji je njezinim zagovorom bio zaštićen, da ga đavao ne uguši dok je propovijedao i ispovijedao, koji je na času smrti zazvao u pomoć Djevicu slavnu, da mu umirućem otvori nebo...

Doista je zaslužilo da počiva u crkvi Djevice Marije ono tijelo, kojega je duh već bio s njome sjedinjen u nebu!

Istoga su dana počela blistati neočekivana čudesa. Stvarno, kada su zahvaćeni od bilo koje bolesti dotakli njegov grob, odmah su zadobivali željeno zdravlje. Oni pak koji zbog gužve nisu uspijevali dotaknuti grob, ozdravljali su javno pred svima na trgu. Takva su čudesa poticala na neizrecivu pobožnost naroda. Među prvima pritrčaše stanovnici Capodiponta, svi bosonogi, i s takvom poniznošću, prostrti pred svečevim grobom, ispovjediše svoj izgred, da su prisutni osjetili samilost i poticaj na još veću pobožnost.

Budući da su izvanredna čudesa bivala sve brojnija, bilo biskup sa svojim klerom, bilo razne redovničke zajednice, kao i nastavnici s đacima i sveučilištarcima i s drugim pripadnicima slobodnih zvanja, u određene su dane u povorci dolazili na Svečev grob, donoseći goleme svijeće. Te su svijeće ostavljali vani, na trgu, kada ih zbog veličine nisu mogli smjestiti u crkvi.

Glas se o tome proširio nadaleko, pozivajući pučanstvo raznih gradova i krajeva da pohode Svečev grob. Svi su jednodušno uzvikivali da se djelotvorno treba pobrinuti za Antunovo proglašenje svetim. Zato su u tu svrhu poslani u Rim, kao zaduženi, poznati i znameniti ljudi. Vrhovni ih je svećenik blagonaklono primio; bilo on, bilo kardinali, doznavši tako za brojna i divna čudesa, ostali su začuđeni i zadivljeni.

Tada je padovanskom biskupu i priorima benediktinaca i dominikanaca iz istoga grada povjerena dužnost da kanonski ispitaju čudesa. Nakon stroge istrage predstavnici grada, sretni, vrate se u kuriju s izjavama svjedoka. I dva su kardinala Rimske Crkve, u isto vrijeme zadužena kao Papini poslanici u onim krajevima, pismeno posvjedočila što su u odnosu na blaženog Antuna sa sigurnošću spoznali.

Zatim je određeno i drugo ispitivanje čudesa, koje je brzo završilo dobrim ishodom. Zato je izgledalo da se bori protiv istine tko bi se usprotivio tako očitim čudesima. Sada je spadalo na Papu da u svoje ruke uzme postupak kanonizacije, no neki su ga kardinali nastojali blokirati, jer bijahu uvjereni da se u tako važnoj stvari ne smije nagliti. Među ovima jedan je bio neumoljivi protivnik.

Međutim, dok je on, ne odustajući od protivljenja, zatezao odvijanje postupka, viđenje mu s neba promijeni stav. Vidio je, naime, u snu kako Papa posvećuje jednu crkvu i kako on sâm s ostalim crkvenim dostojanstvenicima prisustvuje tom Papinom obredu. Kada je Papa, obavljajući obred, stigao do trenutka kada je morao u oltar položiti sv. moći, on ih je zatražio, no prisutni ih nisu mogli naći. Papa tada zamoli da se uzmu relikvije iz tijela jednoga koji je nedavno umro i tek je sahranjen na obližnjem mjestu.

Na odgovor prisutnih da to nisu svete moći, Papa nadoda da ipak otkriju dotične smrtne ostatke. Čim je to učinjeno, nađene relikvije im se pričiniše tako dragocjene da su se natjecali tko će ih prvi imati. Kada se kardinal ujutro probudio, pred svojim je vratima našao poslanstvo iz Padove. Tada je shvatio da se viđenje što mu bi dano s neba odnosi na Antunovu kanonizaciju. Stoga je pristao na njegovu kanonizaciju, štoviše, postao je njezin najmarljiviji branitelj i promicatelj.

Određenoga je dana gospodin papa Grgur IX., pastir Crkve, predsjedao obredu, ukrašen, kako je dolikovalo, svečanim crkvenim ruhom i okružen časnim zborom kardinala i brojnim dostojanstvenicima s raznih strana svijeta, koji su se tada nalazili u kuriji. Pošto su pročitana čudesa i od svih odobrena, vrhovni je svećenik, uzdignutim rukama prema nebu i najpobožnije zazivajući ime Presvetog Trojstva, u katalog svetih upisao blaženog svećenika Antuna. Pritom je odredio da se njegov blagdan slavi na dan njegove smrti, tj. 13. lipnja.

Svima je pak onima koji će se istinski pokajati i ispovjediti udijelio oprost od jedne godine za primljenu pokoru, i to uz uvjet da posjete Svečev grob na dan njegova blagdana i kroz sljedećih osam dana, kako je naznačeno u Buli kanonizacije. Svečani se obred obavio u Spoletu na sveti dan Duhova, od Gospodinova utjelovljenja godine 1232. i šeste godine vladanja gospodina pape Grgura IX.

Raduj se, dakle, Padovo sretna!
Ti, naime, posjeduješ pravo blago,
a jedno viđenje pokaza da si dostojna imati
kao njegov grob sâm oltar!

Raduj se i ti, sretni Antune,
koji si, iskreno prezirući svijet,
pošao putem savršenstva prema pravilu sv. Augustina,
a zatim si htio, da bi postigao palmu mučeništva,
odjenuti se habitom i opasati bokove
pascem siromaška Franje!

Ti, koga je do vrhunca svete smrti
vodila poniznost i siromaštvo,
uzvišena molitva i naviještanje istine!

Ti, kojem se u času smrti objavio Krist
da te odvede u nebeske dvore, gdje vječno kraljuješ!

Tamo gore neka i nas, tvoje sinove u ovoj suznoj dolini, po tvojem zagovoru odvede Isus Krist, koji s Ocem i Duhom Sveti živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

POGOVOR

Primi sada, sveti oče Antune, ovaj skromni rad svoga siromašnog sluge. Ti, koji živiš u prisutnosti Oca svake svjetlosti, pokaži se kao dobrostiv zaštitnik svoje braće, prognanika u ovome jadnom životu.

S Franjom nam pak, ocem siromašnih, izmoli da možemo, vršeći zavjete koje položismo, sudjelovati u društvu tvojemu i svetog oca Franje.

Neka nam to podijeli, po zagovoru obojice, otac siromašnih, Krist, milosrdni kralj, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Ovdje završava životopis blaženog Antuna.