VERITAS - br. 3/2004

>[SADRŽAJ]<

VATIKANSKA PRISJEĆANJA (14)

20. svibnja 2000.
Subota, dopodne na Trgu sv. Petra veliko okupljanje štovatelja sv. Rite iz Cascije, velike ljubimice talijanskog puka, poznate i na našoj jadranskoj obali. Za tu prigodu prenijeli su u Rim njezine zemne ostatke. Kažu da je bilo više od 100.000 vjernika, no meni se čini da ih je bilo puno manje, možda za polovicu, ali još uvijek dovoljno da ispune veći dio prostora pred Bazilikom. To je stalna igra brojeva, s tendencijom uvećavanja ili omalovažavanja. Tako je isto bilo i na Papinoj misi sa svećenicima. Neki su tvrdili da ih ima oko 8.000, a drugi opet samo 3.000. Prisjećam se našega velikoga nacionalnog skupa, Euharistijskog kongresa na Mariji Bistrici. Bilo ih je koji su tvrdili da ima skoro milijun vjernika, a drugi su brojki oduzimali jednu ništicu, pa svodili cifru na 100.000. Šteta što nema mogućnosti sigurne provjere broja na velikim skupovima. Ovako uvijek ostaje neizvjesnost.

26. svibnja
Dosta naporan petak. Pretežito obitelji, u individualnom aranžmanu, što obično garantira kvalitetu ispovijedi, a bilo je i dosta skupina iz rimske i napuljske okolice, što opet unosi jedan južnjački element koji u pučkoj religioznosti rezultira često formalizmom. Nije to samo moje zapažanje. Bilo je i nešto hrvatskih ispovijedi, a u Bazilici me iznenadio i jedan dragovoljac Velikog jubileja iz Zagreba, baš sa Svetoga Duha. Inače, u mnoštvu dragovoljaca, prepoznatljivih po plavom prekrivaču nad odjećom, nisam dosad uočio baš velik broj stranaca, pogotovo ne iz naših krajeva. Zato me se osobito dojmio susret s ovim hrvatskim mladićem koji me prepoznao još iz Zagreba. Rekao mi je da ih sada ima nekoliko iz Hrvatske, iz raznih krajeva.

27. svibnja
Dopodne nije bilo prenaporno, jer se na Trgu služila misa za veće skupine, pa je bio otežan pristup u Baziliku. Baš u to vrijeme do naših ispovjedaonica je prodrla skupina hodočasnika iz Porta Santa Rufina, koji su hodočastili cijelu prethodnu noć obilazeći pješice sedam rimskih bazilika, kao što je nekoć bio jubilejski običaj. Oko pet stotina umornih, ali i zadovoljnih hodočasnika, bilo je oduševljeno ovom jubilejskom pobožnošću. Pod večer sam sudjelovao na misi i domjenku kod Generalne uprave Male braće, koji slave 50 godina posvete svoje crkve Marije Posrednice, sigurno "najhrvatskije" crkve, osim Svetog Jeronima u Rimu. Građena je po ideji, nacrtu i smjernicama fra Dominika Mandića, tadašnjega generalnog ekonoma svoga Reda, velikog povjesničara, dokazanog organizatora i dobrog fratra, koji je i tako opečatio svoju dugogodišnju nazočnost u Rimu. Odazvao sam se na poziv hercegovačkog franjevca, fra Leonarda Oreča, jedinoga hrvatskog franjevca danas u Generalnoj kuriji. Stari smo poznanici s brojnih redovničkih skupova u Zagrebu.

31. svibnja
Posljednji dan najljepšega mjeseca, makar se ovdje još više cijeni listopad, kad je najugodnije vrijeme za pohod Vječnomu Gradu. Ovogodišnji svibanj protekao je u krasnom vremenu, u pravom proljetnom i predljetnom ozračju. Za turiste i hodočasnike kao stvoreno, bez ijedne kapi kiše kroz cijeli mjesec. U Vatikanu se po običaju mjesec svibanj završava tradicionalnom procesijom unutar zidina, po prekrasnim vrtovima, sve do vrha brda gdje se nalazi prava kopija lurdske spilje. Papa se redovito pridružuje i tako završava marijanski mjesec. Ipak, ove godine nisam sudjelovao u toj dojmljivoj pobožnosti jer se istovremeno u veleposlanstvu Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici održavala svečanost proslave Dana državnosti, s prigodnim pozivima gostima, među koje spada i većina hrvatskih svećenika koji djeluju u Rimu. Nisam mogao izostati, pa je i to bila prigoda za obnovu poznanstava i za uspostavu novih veza.

2. lipnja
Danas me iznenadio telefonski poziv urednika "Veritasa", koji se nalazi u Rimu na Jubileju novinara, zajedno sa skupinom hrvatskih novinara, njih tridesetak. Ugovorio je posjet skupine vatikanskim vrtovima, što zbog razumljive gužve i nije tako jednostavno.

3. lipnja
Pravo ljeto. Temperatura u hladovini dosiže skoro trideset stupnjeva. Nakon jutarnjeg turnusa u Bazilici vodio sam hrvatske katoličke novinare po vatikanskim vrtovima. Došlo ih je više od 25, zajedno s fra Markom iz "Veritasa". Bilo mi je drago vidjeti i prepoznati mnoge osobe s kojima sam se družio dok sam bio urednik u Zagrebu. Unatoč žezi i vrućini nije im bilo mrsko šetanje po prekrasnim parkovima. Ipak, zbog ograničenoga vremena, nismo uspjeli baš sve obići. Vidim da za grupu treba preko dva puna sata hodanja da bi se na brzinu obišlo sve ono što treba vidjeti. Meni je ovaj posjet bio osobito drag, jer nije jednostavno lako zaboraviti dvadeset i pet godina djelatnosti u apostolatu tiska i susresti ljude koji upravo sada podnose "žegu" dana i noći ove nezahvalne djelatnosti.

12. lipnja
Duhovski ponedjeljak. Misli me vode na zagrebački Sveti Duh, gdje je glavno proštenje u Zagrebu, posebno oživjelo u posljednje vrijeme, nakon temeljite obnove starodrevne crkvice. Sjećam se kako je pokojni profesor Bakšić nama studentima sa Svetog Duha u šali govorio kako su drugi ljubomorni što mi čuvamo Duha Svetoga. Ovdje danas jedva da se primijeti blagdanski ugođaj, čak je i liturgijski raspored prilagođen svakidašnjem kalendaru.

13. lipnja
Antunovo, čak i utorak, ali ovdje bez spomena sv. Antuna. Začuđuje da u glavnoj crkvi Katoličke Crkve nema nikakva spomena najpopularnijem svecu cijeloga svijeta. U Bazilici nema ni njegova kipa ni slike, a može ga se prepoznati samo u jednoj skupnoj slici, zajedno sa sv. Franjom i ostalim franjevačkim svecima, oko Bezgrešne Marije, u kapeli gdje vatikanski kanonici mole zajednički časoslov. Što se tiče ispovijedanja, ništa više od običnog dana: u četiri sata svega tridesetak osoba. Kakva razlika u usporedbi npr. sa Zagrebom. Ali, u Rimu se živi rimskim običajem, govorili su stari i potvrđuje današnja praksa.

15. lipnja
Pred podne su u Baziliku ušli zaista neobični hodočasnici. Njih oko dvjesto obavilo je najprije zajedničku pobožnost pred Svetim vratima, a potom se sporednim ulazom uputilo na Trg sv. Marte, u dvoranu Pavla VI. Bili su to rimski beskućnici, koje je Papa danas pozvao na zajednički objed. Gledao sam ih izbliza, nešto ipak zaklonjen da me ne vide, jer i njima mora biti neugodno da ih drugi gledaju. Mnogima je iz lica isijavala radost i sreća. Bilo je starijih i mlađih, muškaraca i žena, bijelih i tamnoputih, zgrbljenih, šepavih, ali i uspravnih. Neki su čak stavili kravatu, koju očito ne običavaju nositi. Osjetio sam u tom susretu civilizaciju ljubavi na djelu. Posebno sada, sredinom Svete godine, kada je nedavno Papa slavio dan izbjeglica i prognanika, a sada siromaha, da bi uskoro slavio i jubilej zatvorenika. Čovjek ostaje ushićen i ponosan što živi u toj i takvoj Crkvi, koja unatoč brojnim slabostima i propustima, ipak dokazuje da ljubav nije umrla.