Možemo reći da se Antun u svemu svome djelovanju pokazao kao čovjek nepatvorena franjevačkog duha, odnosno kao istinsko duhovno čedo svetoga Franje. Nesumnjivi znak njegova franjevaštva, koji pokazuje i njegovu sličnost sa svetim Franjom, njegova je ljubav prema Božjoj prirodi.

Kad se, nedugo prije smrti, vraćao s pastoralnoga pohoda gradu Veroni, gdje je na zamolbu intervenirao kod zloglasnog kneza Ezzelina, on i njegov pratilac Luka Belludi zastadoše negdje u blizini Padove i sjedoše u hladovinu jednog šumarka da se odmore. Antunu, koji je, očaran poput bezbrižna djeteta, promatrao čarobnu okolicu grada, u jednom trenutku upadne u oči ubavi brežuljak pod kojim su zastali. Kad se uspeo na nj, ugledao je raskošne boje livada i polja, sjenovito zelenilo šumaraka na padovanskoj ravnici i grad s mnoštvom crkava i crkvica čije je krovove obasjalo sunce na smiraju. Zastao mu je dah i on, kao nekoć sveti Franjo nad rodnim Asizom, izreče riječi divljenja, zahvalnosti i blagoslova nad Padovom. "Kao preobražen od radosti hvalio je grad i zaželio mu svaki blagoslov. Svome pak pratiocu Luki proreče da će Padova uskoro izići na velik glas." - piše jedan životopisac. O finoći pak i poštovanju s kojima se odnosio prema Božjim stvorenjima rječito govori i njegova propovijed ribama.

Posebno je franjevačka značajka njegova pokretljivost: poput apostola koji je svagdje stranac i putnik on pažljivo promatra i osluškuje potrebe vjernika i spremno mijenja boravišta i područja svoga apostolata, nigdje se ne ustaljuje (stacionira) i ne pokazuje želju za povratkom u prijašnja mjesta.

Poput svoga duhovnog oca Franje iz Asiza, Antun je pravi evanđeoski mirotvorac: u vrijeme surovih zemaljskih gospodara koji, poput okrutnog kneza Ezzelina, nemilosrdno teroriziraju podanike, Antun ne potiče na teror, nego na vjernost evanđelju. Ali - što valja posebno istaknuti - i moćnike postojano i neustrašivo upozorava na ruku neminovne Božje pravde.

Napokon, Antun je pravo franjevačko zvanje po svome misijskom odnosno misionarskom duhu: od ulaska u franjevački red do upravo rasipna samodarivanja u posljednjih desetak godina života on je bio pravi misionar.

Osim toga, njegova je smrt bila idealno franjevačka: ispovjedio se i primio bolesničko pomazanje, a potom zapjevao omiljelu pjesmu u čast Mariji na nebo uznesenoj: O slavna sveta Gospođo, nad zvijezde si uzvišena! i, zagledan u daljinu, pjevajući čekao Sestricu Smrt. "Dočekao ju je pjevajući, baš kao asiški Siromašak" - stoji u jednom životopisu.

I kakvo čudo što njegov, u Boga investiran život, smrt nije prekinula. Svetac iz Padove, naučitelj Crkve i čudotvorac, jak je i poslije svoje smrti: živi po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti svoga srca. Svjedoci smo i dužnici te Božje dobrote svi mi koji se utječemo njegovu zagovoru kod Boga. Truditi nam se je da tu dobrotu našega Sveca svjedočimo ne samo riječju i jezikom nego, nadasve, djelom i istinom, što će reći vjernim kršćanskim životom. Amen.