>[SADRŽAJ]<
| NAŠ OSVRT |
NATRAG NA POSAO, U ŠKOLU I NA IGRALIŠTA
Zajedništvo
MARKO PUŠKARIĆ
Vrijeme je povrataka. Vratili su se radnici s godišnjih odmora, vratili su se i učenici u svoje školske klupe, a vratili su se i sudionici Olimpijskih igara u Ateni. Radnike je dočekao njihov posao, mnoge nagomilane obveze i nedovršeni radovi, učenike su dočekale nove knjige i nove školske brige, a sportaše, ovisno o tome jesu li pobjednici ili su bili samo sudionici na Olimpijadi, dočekala su slavlja u mnogim gradovima. Iako se obično kaže da je važno sudjelovati, ipak nitko od natjecatelja vjerojatno nije u Atenu išao samo zbog toga da bi sudjelovao, nego da bi i pobijedio. To vjerojatno vrijedi i za one naše sportaše koji su odmah ispali iz daljnjeg natjecanja ili za one koji su svoje nastupe završili na posljednjim mjestima. No, nećemo o propuštenim prilikama, nego o sportskom uspjehu naših olimpijaca, koji nas je sve razveselio.
Čestitku hrvatskim rukometašima koji su osvojili zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni, na svečanom dočeku 31. kolovoza na zagrebačkom Trgu bana Jelačića izrekao je i zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić. Čestitajući zlatnim rukometašima, predvođenima trenerom Linom Červarom, u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, biskupa Josipa Mrzljaka, u svoje ime, te u ime Katoličke Crkve u Hrvatskoj na osvojenom prvom mjestu na Olimpijadi u Ateni, biskup Košić rukometašima je poručio da njihova pobjeda pokazuje koliko je za uspjeh važno upravo zajedništvo.
"U cijelom turniru, koji smo s vama proživljavali i mi u domovini, vi ste pokazali upravo tu kvalitetu: duh zajedništva, nesebičnosti, solidarnosti, sloge i uzajamne pomoći. To je ključ uspjeha i za svaku zajednicu, pa tako i za našu domovinu. Na tom poučku iskrena vam hvala! Nadamo se da će biti dobra poruka i poticaj svima nama", rekao je slavljenicima biskup Košić.
Tom prigodom je spomenuo da je i naš kardinal, bl. Alojzije Stepinac, kao student u Rimu bio strastveni rukometaš. Njegov životopisac Aleksa Benigar o tome je zapisao: "Ostali su pitomci, kako to oni sami svjedoče, ostali zapanjeni snažnim udarcima kojima je započinjao igru i držali su ga prvakom... Oni koji su igrali na njegovoj strani, bili su sigurni da će pobijediti".
O tome kakva je uloga i kolika je važnost sporta u životu modernog čovjeka nije potrebno posebno govoriti. Ako se zanemari njegova komercijalizacija, problem zloporaba raznih doping-sredstava u profesionalnim sportovima, nasilje na mjestima natjecanja ili oko njih, te razne druge sa sportom nespojive pojave, onda se može bar donekle dokučiti kakvu ulogu sport ima u suvremenom društvu. Da to i Crkva shvaća već odavno jasno je iz života brojnih svetaca, osobito onih koji su se bavili odgojem mladeži. To napose vrijedi za don Bosca. Ohrabruje i činjenica da je Papinsko vijeće za laike, odlukom pape Ivana Pavla II., dobilo i odjel za sport. To bi svakako trebao biti poticaj svim mjesnim Crkvama da puno više porade na evangelizaciji sportaša. Budu li biskupi, svećenici i redovnici, kao dušobrižnici, više angažirani i na sportskim borilištima, vjerujem da će onda biti manje zloporaba sporta i da se neće događati slični ispadi, poput vulgarnog skandiranja neposredno pred govor biskupa Košića.