Suznih je očiju mati gledala bolesnog supruga koji je iscrpljen bolovima konačno zadrijemao. U kutu sobe, na komadiću papira njihova kćerkica je grubo potezala olovkom lijevo-desno. "Što radiš, milo moje?" - zagrlivši je upita majka. "Pišem pismo Isuseku!" - ne prekidajući posao odvrati dijete.

Mati krišom obriše suzu i zagrli dijete: "Daj, stavit ćemo pismo u Bibliju, tamo gdje piše kako se Isus rodio u Betlehemu. Izmolit ćemo molitvicu i sutra će pismo biti kod Isuseka!"

Kad je spremila dijete na počinak, mati je prionula poslu. Već je nekoliko noći, kradući od vlastitog sna, šivala novu haljinicu za svoju djevojčicu, a od ostataka starog zimskog kaputa iskrojila je igračku - zeca. Tišinu noći samo je remetio zvuk šivaćeg stroja i tiha molitva s njezinih usana. A onda je začula kucanje na prozoru - jednom, dvaput, tri puta. Najprije je pomislila da ju je svladao san, no kad je čula da ju netko doziva, odmaknula je zavjesu i odškrinula prozor.

"Ja sam, liječnik!" - prepoznala je najprije glas, a onda u mraku i lik dobrog starog doktora. "Ali, nismo vas zvali" - zbunila se majka i pohitala otvoriti vrata. "Vraćam se od jednog pacijenta, iz druge ulice. Vidio sam svjetlo. Kasno je. Sigurno nešto nije u redu, zato vam kucam. Možda mogu pomoći?" - dobri je liječnik već stajao u sobi. "Zar nije ništa bolje? Zar mu u bolnici nisu mogli pomoći?" - pitao je primičući se bolesniku.

"Rekli su da nema lijeka i pustili ga kući. Možda bi u velikom gradu u bolnici mogli pomoći, ali preslab je i ne bi podnio put vlakom, a mi nemamo ..." - glas je progutao jecaj.

Liječnik se nadvio nad bolesnika, pogledao nalaze, malo se zamislio, prošetao gore-dolje po sobi, otvorio svoju crnu torbu i iz nje izvadio neku kutijicu.

Idućeg jutra, na sam Badnjak, liječnik je donio potrebne dokumente i organizirao prijevoz bolesnika do bolnice u velikom gradu. I mati je otišla zajedno s bolesnikom. Baka je povela djevojčicu k sebi, okruživši je nježnošću i pažnjom, ali briga nije napuštala dječju dušu. Kod svakog obroka zajedno su molile za tatino zdravlje i za mamin povratak. Dan je bio jako, jako dug.

Kasno u noći vratila se majka i na rukama kući odnijela usnulu djevojčicu. Iscrpljena brigom, naporom puta i mnogim besanim noćima, odmah je zaspala, usnivši čudan san:

Svugdje svjetlo, samo je njihov prozor bio u tami; u svakoj kući jelka, samo kod njih je nema; na svakom licu radost, samo u njihovim očima tuga, a onda odjednom dolazi neka čudna i topla svjetlost, sve bliže i bliže. Iz svjetlosti izlazi prekrasan anđeo i u njegovoj ruci mati prepoznaje komadić papira išaranog neravnim crtama.

Mati se podiže iz postelje, htjede nešto reći anđelu, a onda se začu lupanje na vratima i svjetlo nesta. Bosonoga, strepeći da netko donosi lošu vijest, sa strahom najprije odškrinu, a potom, prepoznavši gosta, širom otvori vrata. Pred vratima je stajao mužev brat, u jednoj ruci držeći poveću jelku, a u drugoj prepunu vrećicu: "Sretan Božić!"

Kad se djevojčica probudila imala je što vidjeti: nasred sobe stajala je prekrasna jelka. Iz kuhinje je mirisala pileća juha, na stolu kolači. A u majčinim očima radostan sjaj: "Sretan ti Božić, mila! Iz bolnice su javili da će tata brzo ozdraviti, a tvoj stric se pobrinuo da nam Božić uljepša jelkom i darovima. Dođi, vidi!"

Presretno dijete, radosno je zagledavalo okićenu jelku, stežući u zagrljaju krpenog zeca. A onda je odjednom otrčala, otvorila Bibliju i doviknula majci: "Pa da, sad mi je jasno. Isusek je primio pismo i poslao nam anđela. Sve je učinio kao što sam zaželjela. Mama, daj mi olovku i papir, moram mu napisati: Hvala!"

Zagrljene kraj jelke, mati i dijete slavile su Božić tiho izmjenjujući božićne pjesme i molitve upućene Malom Isuseku.