Moje obraćenje pada u politički teško i neugodno vrijeme, jesen-zima 1971.-1972. Stotinu tisuća ljudi je degradirano i kažnjeno, više milijuna u strahu i žalosti. Studirajući filozofiju zarađivao sam kao dostavljač u "Naftaplinu". Kada bi me spopala tuga, da drugi ne bi opazili, zaključavao sam se u zahod i tu plakao. Oporavljao sam se od bolesti, još mi je svakodnevica prilično bolna, pa ipak, zvuči paradoksalno, bilo je to najradosnije razdoblje u mome životu, razdoblje obraćenja. Potonulo je moje malo zemaljsko kraljevstvo, mnoge stare navike i oslonci, no zauzvrat sam dobio Oslonac i Kraljevstvo. Kao kad djetetu oduzmeš igračke, kućicu od kartona, privid, i tek tada ono može ugledati pravi veliki svijet.

Sve je bilo Božja poduka i pedagogija, rječita Riječ. Veliki su se ljudi pokazali malenima, maleni velikima, Bog je obrtao sve ljudske hijerarhije, gore je bilo dolje, a dolje gore, zemaljske se vlasti otkrile kao obične kazališne maske za lude i budale. Zapravo je On sve držao u svojim rukama, nekima je dao križ, uskrsnuće i život, drugima ludovanje, ispraznost i propast. Kao da sam gledao njegovim očima: sve je bilo na svome mjestu. Režimske hulje su buljile u crno i mljele gluposti, udaljeni od života, obični, siromašni, mali ljudi nosili su križ i radovali se, živeći punokrvnim životom, kao i uvijek.

Zgrabivši me, prigrlivši me, obrativši me, Bog me strpao u vjersku zajednicu mladih. Utopio me u prijateljstvu. Neću kazati da ti mladi nisu osjetili bol političkog trenutka. Bilo je i tuge na licu, no što je ta kap tuge u moru radosti? Čim bi se našli skupa bili smo veseli, radovali se jedni drugima, radovali se pomažući neke treće. Naše je druženje bilo puno pjesme i šale. Nikad ranije nisam bio u društvu koje je toliko pjevalo i šalilo se. Bila je to pjesma i šala u Bogu, neobično duboka, dobroduha i neuništiva.

Na Božić i Novu godinu bilo je igrokaza i viceva, dok se moj stari mali svijet raspadao, ja sam se smijao duboko zacijeljen u Božjem zagrljaju i u zagrljaju crkvene zajednice, iznad svega starog i raspadajućega.

Kao da nam je Bog podario svoj stav pred ovim svijetom ludosti, volje za moću i za spletkarenjima, pred svijetom golim golcatim pred licem Boga. A Gospodin mu se smije i podruguje. Taj pogled iz Božje perspektive pomaže da se smijemo i na vlastiti račun, odriješeni i od samih sebe, slobodni. Koliko smo vremena u životu potrošili na gluposti i na bezvrijednosti koje nam potom nisu ništa značile? Tko je otkrio pravi put i životni smisao, ne treba se bojati svojih slabosti i promašaja, ne treba skrivati svoje stranputice, smije se široka srca. Vedrina iznad tmurnih oblaka. Bili smo obdareni svime, svim darovima, pa čak i duhovitošću.

Jedan od mnogobrojnih darova Duha zove se duhovitost. Gle, u hrvatskom jeziku riječ "duhovitost" izlazi iz istoga korijena kao i riječ "duhovnost", iz riječi "duh". I zaista, vulgarno ismijavanje, prostaštvo i smijanje pred tuđom nesrećom nisu uistinu duhoviti. Vrsnoća duhovitosti raste s vrsnoćom duha, s dubinom misli, s nadrastanjem vlastitih slabosti i taštine svijeta. Vidjeti komičnost zemaljskog sjaja i moći.

Najduhovitiji je Bog. Ili, kao što piše G. Ebeling, Božji smjeh je zarazan: radosna vijest protiv potištenosti, ona razoružava, nadjačava prividnu snagu nadmoći. Milosrdni smijeh, smijeh do suza beskrajne ljubavi, izraz onoga koji je prestao vjerovati u moć sile, koji se oslobodio uzroka svake potištenosti. Pozvani smo suglasiti se s Božjim smijehom, s moćnom riječju Božjom.