Ma, Vi ništa ne znate. Molitva, meditacija i misa nije jedno te isto. Molitva je kad molimo zajedno krunicu, misa je kad se svećenik obuče i služi misu, a meditacija je kad velečasni priča kako nas Isus voli, a mi šutimo i slušamo. Ja znam kako nas Isus voli. Velečasni Sudac nam je govorio. Samo nije one večeri kad su krvarile rane. Onda je bio jedan drugi velečasni. A mi smo plakali. Evo, vidite, tu i Isus plače. To je velečasni Sudac napravio. Vidite tu Isusove suze. I to je napravio velečasni Sudac. I ovu pjesmicu je napisao. Jako je lijepa. Pročitajte!

Tihomir, učenik četvrtog razreda, pružio je svojoj učiteljici stranog jezika "svetu sličicu" koju je držao u ruci, posloženu s dvjema većima, ali istog motiva, kao igraće karte. Učiteljica ih je uzela, zahvalila i upitala zašto je ova, koju je njoj dao mala, a ove dvije velike?

- Pa, to sam donio učitelju i vjeroučitelju. Njima sam donio velike. A Vama, učitelju glazbe i učiteljicama - male. Kao i svima ostalima. Pogledajte.

I, zaista, sad su sva djeca koja su bila okupljena oko njega pokazivala svoje svete sličice i sve su bile – kao njezina.

- Pa, ti, Tihomire, onda učitelja i velečasnog više voliš nego mene? I više nego ostalu djecu?

- Da! Rekao je to jednostavno kao što bi rekao da je dan, a ne noć i da živi u selu, a ne u gradu, kad je to tako normalno da se ne treba ni objašnjavati. Pri tom se nasmijao tako spontano, iskreno, glasno, da je bilo nemoguće bilo što mu zamjeriti.

- Ja učitelja Marija najviše volim. A i velečasnog, jer nam donosi Isusa. Kad budem velik, i ja ću biti svećenik. A možda i biskup. Kao biskup Đuro. S njim sam se slikao. I s Papom. Bio sam u Osijeku kad je bio Papa.

- Dobro, a što će biti Đuro? Ovaj što ga sad grliš.

- Đuro će biti moj pomoćnik. On će isto biti svećenik. Pa i naš biskup je bio najprije svećenik. I išao je u ovu školu. Možda je sjedio baš ovdje. Pri tom je čvrsto zagrlio Đuru.

Na mnogo načina ozračje u ovoj školi je drugačije nego u ostalim školama. Tu se osjeća duh zajedništva, međusobnog poštivanja, suradnje i radosti u odnosima između samih učenika, između učenika i učitelja i među učiteljima. Školska zgrada je stara više od stotinu godina, tu je svoje prve, bosonoge školske korake zaista učinio sadašnji biskup, ali i njegov otac, tu se u učionici još loži na drva i ugljen, i svatko zna sve o svakome. Pa ipak, nikada nije bilo nikoga kao što je Tihomir. Ni učiteljica, koja je od svoga učenika dobila na dar svetu sličicu Isusove glave, djelo velečasnog Suca, s njegovim stihovima na poleđini, nikada nije imala ovakvog učenika kakav je Tihomir.

Tihomir je srce razreda. Nije najbolji učenik, nije najsavjesniji, nije "uzoran" u smislu da ima sve petice i "uzorno vladanje" stečeno podilaženjem i slušanjem učitelja. Ništa što klasičnog odlikaša čini iznimnim - Tihomir nije. Ali sve ono što mnogim sjajnim učenicima nedostaje, on ima u izobilju. On je mjerilo vrednota u razredu. Kad je on sretan - sav razred je obasjan ozračjem dobrote, spontanosti, smijeha i opuštenosti, kad je on tužan (što je zaista rijetkost) - svi su tihi i zamišljeni. Oni mu pomažu, a on im uzvraća čistom zahvalnošću, čistim pogledom koji je metafora onog Isusovog: "Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko." A to kraljevstvo, što se u tom razredu i osjeća, jest - kraljevstvo radosti, mira i uzajamnog pomaganja.

A učitelj Mario?

Ovaj mladi intelektualac, vrstan sportaš, primio je Tihomira u prvom razredu i već četiri godine njih dvojca pletu vijenac poštovanja u koji su i svi ostali - upleteni. Nema tu nikakve sentimentalnosti, ali ni ljubomore ostale djece, nema "žmirenja" na propuste, ali ni nerealnih očekivanja; kad treba biti strog, kad treba s dječacima igrati nogomet, on je glavni (nogomet mu je velika ljubav), a Tihomir mu je najiskreniji navijač. Ono što malo koji učitelj u gradu može doživjeti - Mario je doživio u svom razredu: nakon vjenčanja, pri ulasku u učionicu, zasula ga je kiša latica različitog cvijeća, koje su djeca balonima povješala po zidovima i svjetiljkama, a Tihomir je, ushićen, rekao: "Kad budem imao mladu misu, i meni će padati - kiša ruža".

Možda još nije čuo za sv. Malu Tereziju (iako možda i recitira: "Terezijo mala") i za njezino obećanje: "Kad budem u nebu, s neba ću bacati ruže na zemlju", ali Tihomir i "mala svetica" imaju nešto zajedničko: i on i ona su najmlađe dijete u obitelji, i on i ona su obilježeni patnjom.

Tihomir je "dijete s posebnim potrebama". U školi, na hodniku, njega svaki dan čekaju invalidska kolica, a majka (koja ga redovito dovozi u školu) i njegovi prijatelji pomažu mu da kao i druga djeca može redovito pratiti nastavu. Torba i školski pribor nalaze se na "leđnoj strani kolica" i Đuro, njegov prijatelj, izvadi mu sve što treba za nastavu i stavi pred njega, promijeni što treba i donese mu hranu iz mliječne kuhinje. Ako tu nije Đuro, tu su Tina, Matko, Nikola, Tomislav, Elena ili bilo tko drugi. Ovaj razred diše istim ritmom, a ritam određuje - Tihomir. Jer - ovolike životne radosti, optimizma, smijeha, i ozbiljnosti, kad je to potrebno, koliko ovaj dječak svaki dan donosi u školu - nemjerljivo je ičim, osim ljubavlju.

Upravo to je ono što nedostaje tolikim drugim razredima, tolikim drugim školama, i tolikim obiteljima. Kad se upozna ovo dijete - jasno je i što je ljubav - to je poniznost! To je prihvaćanje drugih i prihvaćanje sebe kao dara drugima. To je ono što je velečasni Sudac napisao u pjesmi "Večernji susret": "Isuse, dođoh Ti se jadat u suton dana, al' motreći Tebe, iščeznu moja rana." Tihomir je to shvatio. I zato je tako dobar. I tako - milo, milo dijete!