VERITAS - br. 3/2005

>[SADRŽAJ]<

BLAGDANI

LICE SPASITELJEVO

Veronika

"Hosana Davidovu Sinu!", kliče narod na ulicama jeruzalemskim. Nepregledno mnoštvo, natisnuto između Ovčjih vrata i Kajfine kuće, podiže ruke u znak pozdrava Isusu.


JAKOV DŽOLIĆ

Vjetrić s Maslinske gore leluja maslinove i palmine grančice, što visoko uzdignute lepršaju kao zastave zelenosmeđe boje. Na putu koji posvećuje Isusov prolazak, kao šareni sagovi, leže razastrte haljine, uronjene u svjetlost ranoga prijepodneva.

   

Poredani u nevidljivom troredu, dijele se i razmiču duhovi zemaljski i nebeski, izlijeva se sjaj i hrupi mrklina. Klikću duše ispunjene Duhom Svetim, kvrče se srca oblivene zavišću i zlobom, titraju plamičci rajske ljepote i prosipa se dah raspadljivosti. "Hosana u nebu", pjevaju oni kojima su istina i pravdoljubivost mjere života, dok "raspni ga" gunđaju srca onečišćena đavolskom ljubomorom i sebeljubljem, a "otkupi ih" šapću anđeli Božji.

U dokinutom vremenu plamti slika novog Jeruzalema, opasanog zidinama svjetlosti i božanskim pjevom rajskih ptica. Iz grla se razliježe radost, okupana mirisom nadzemaljske stvarnosti i proplamsajima divote, oči se pune slapovima svjetlosti i krasotom vječnog krajobraza, u kojem pravednici izbjeljuju haljine u Jaganjčevoj krvi.

No, oni što stajahu u drugom redu, omamljeni pakošću i ljubomorom, zaslijepljeni blještavilom privida i okrenuti slavi svijeta, porugljivo i podmuklo u tami srca kovahu presudu Velikog petka, licemjerno uzvikujući riječi štovanja i hvale.

U posljednjem redu anđeli nebeski, vjesnici trećega dana, svjedoci uskrsnog časa, zakriliše sunčevu svjetlost i tek dvije tanke zrake probiše se do zabata hrama i iscrtaše zlatnom bojom znak križa. Nastade tajac, a bijela golubica nadletje Esenska vrata, preletje Dvoranu Posljednje večere, zaguče nad zatečenim mnoštvom, te se u blagom luku spusti na Isusovo rame. Odmahuje Gospodin razdraganim srcima, blagoslivlja i one kroz čiju će tamu uskoro kročiti u muku i smrt, upire pogled prema hramu, ispred kojeg prodavači golubova i mjenjači novca rasprostiru stolove.

"Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov!" Leluja se pjesma nad svečano okićenim gradom, pune se ulice novim pridošlicama, što stižu iz Samarije i Jerihona. Promatraju farizeji kako svijet za Isusom hodi, kako ga pozdravlja narod koji je prisustvovao činima čudesnih ozdravljenja i obraćenja, koje je Isus izveo u slavu Očevu. Podiže se golubica s Kristova ramena, poletje do hramskog trijema, pod kojim se uzvrpoljiše glavari svećenički, premišljajući i mudrujući kako urazumiti narod i kako u njima stišati čudnu euforiju koja ih je uvijek hvatala kad bi se u njihovoj blizini našao Nazarećanin, koji je sebe prozvao Sinom Božjim. Treba ga odstraniti, maknuti, ubiti, raspeti, šaptao je demon u otvrdnjelim srcima i okorjelim glavama. Treba ga uništiti, jer će vama biti bolje, treba ga onemogućiti, jer zavodi narod varkama i smicalicama, prosipao je lažac zlobno otrov i gnjev, lukavo se skrivajući iza vlastitih djela i riječi. S trijema prhnu već prije sletjela golubica, obletje hram, a zatim nadletje Golgotu, te se vinu u dubinu nebeske plaveti.

   

Siđe Isus s magareta i polako krenu prema hramu. Za njim nahrupi narod, još uvijek uzvikujući: "Hosana!" Zakorači Gospodin na trijem i prođe pored žene naslonjene na stup, koja se zvala Veronika. Njezin se rubac upravo zalepršao na podnevnom povjetarcu, te dodirnu Isusovo lice. Pred očima joj zatitra mekoća, nosnice se napuniše miomirisom, a svojim ušima razgovijetno ču riječi koje su izvirale iz dubine duše: Izabrah te od svijeta da poneseš i pokažeš svima sliku moje patnje i radost uskrsnuća. Ja sam onaj u kojem diše sve stvoreno, onaj po kojem je sve stvoreno. Ja sam Riječ u kojoj traje savez i obećanje, milost Očeve ljubavi koja vas zaogrće milosrđem, vida dobrotom i krijepi samilošću. U petak ću ovome istome rupcu pokloniti svoje okrvavljeno lice i tvome srcu podariti radost vjere. Dok pod križem budem koračao prema punini, dok me raspetoga budu gledali anđeli moji, dok tamu, bol, tugu i smrt budem bacao u ponor onkraj vremena, dok kneza svijeta budem razvlašćivao gospodarenja nad dušama koje pripadaju meni, koje prepoznaše svjetlo i koje uzljubiše Ljubav, ti ćeš, Veroniko, cijelome svijetu pokazivati moje lice.

>[SADRŽAJ]<