Evanđelist Ivan Isusovo uskrsnuće i ukazanje stavlja u prvi dan u tjednu. To isto ističu i ostali evanđelisti. Međutim, Ivan želi naglasiti da je započelo novo odbrojavanje tjedna. Dan Gospodnji nije više subota, već nedjelja. To je novi dan kojim započinje novo stvaranje, novo nebo i nova zemlja. I drugo ukazanje događa se istoga dana. "Nakon tjedan dana", Isus je opet među njima i imamo veliku ispovijest Tomine vjere: "Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20, 28)

Kršćani se okupljaju na nedjeljnim sastancima da bi slušali riječ Gospodnju, da bi lomili kruh, da bi doživjeli prisutnost Uskrslog Gospodina i da bi pjevali Kristu kao Bogu, kako nam svjedoče i poganski spisi.

Ubrzo nastupaju progonstva, pojavljuju se kriva učenja o Isusovoj osobi i o njegovu evanđelju, a u srcima vjernika postupno se pojavljuje izvjesna ravnodušnost prema Isusovu ponovnom dolasku - u slavi.

Starješine, nasljednici apostola, vjernike potiču na hrabrost i na izdržljivost, ulijevaju im nadu u progonstvima. Upozoravaju ih na krivi nauk i na razne zablude, i iznose istiniti i nepromjenjivi evanđeoski nauk. Toplo ih pozivaju da žive životnije svoju vjeru, vjeru u uskrsnog Gospodina, ako su već postali nekako hladni te su u opasnosti da se usklade s poganskim svijetom, zaboravljajući svoje obveze krštenja i zahtjevnosti evanđelja.

Tijekom povijesti Crkve vjernici slušaju poruku apostola na nedjeljnim sastancima: "Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim..." I nakon ovih indikativa, odnosno nakon prisjećanje na ono što jesu, slijede imperativi: "Umrtvite svoje udove zemaljske... Odložite sve! Gnjev, srdžba, opakost, hula, prostota van iz vaših usta! Ne varajte jedni druge!" (Kol 3, 1-5) To je preduvjet zajedništva, to je nužno da bi vjernik mogao sudjelovati na svetom sastanku, da bi mogao blagovati Tijelo Kristovo.

Posljednja knjiga naše Biblije, knjiga Otkrivenja, obraća se zajednici okupljenoj na Dan Gospodnji i spremnoj poslušati poruku. Otkrivenje nam pokazuje i to kako treba slaviti Dan Gospodnji. Krist sam je prisutan, predstavlja se u liku žrtvovanog Jaganjca, koji oduzima grijeh svijeta. Iznosi vjernička dobra djela i podsjeća ih na zla. Poziva ih na obraćenje i pokoru, da uvijek iznova zasja na licu Crkve slavni lik ranjenog Jaganjca, ali i proslavljenog, onoga koji sjedi zdesna Ocu.

U Otkrivenju Božja objava iznesena je biblijskim starozavjetnim slikama, posebno slikama prve biblijske knjige, knjige Postanka. Božji naum, koji je u početku bio iskrivljen đavolskom zavišću, sada se u Kristu ostvaruje i dovršava. Otkrivenje nudi sugestivan pogled na novo stvaranje, na novo nebo i novu zemlju, na novi raj, na novi Jeruzalem. Povezuje izvještaj stvaranja prvog čovjeka i njegov smještaj u zemaljski raj s dovršenje toga djela u punom spasenju čovjeka i svijeta. Prvo stvaranje bilo je zasjenjeno grijehom neposluha prvog čovjeka. Ovo drugo dobiva svoj puni sjaj i ljepotu poslanjem i djelom Isusa Krista.

"Novi Jeruzalem", nebeski grad, Božja građevina koja silazi s neba, simbol je proslavljenog svijeta koji je puno ostvarenje Božjeg nauma spasenja. Simbol mora biti i zajednica vjere, Crkva Kristova, Zaručnica Jaganjca, opremljena i nakićena za svoga Zaručnika, okupljena u Dan Gospodnji.

U Otkrivenju vjernici slušaju glas i riječi Isusa iz Nazareta, koji je došao spasiti ono što je izgubljeno, okupiti raspršenu djecu Božju. Isus je čovjek, ali i Bog kojega čovjek može očima gledati i rukama dirati. Sva je Biblija ritmirana glagolima: čuti, govoriti, vidjeti... Boga. U nedjeljnom susretu s Isusom te riječi dobivaju svoju punu snagu i značenje.

Knjiga Otkrivenja ne govori samo vjernicima o Isusovoj pobjedi. Ona je poziv svima da se uključe u borbu protiv Zloga i zla. Svi ljudi pozvani su shvatiti važnost i zahtjevnost svojega vremena. Moraju spoznati Božju volju, zapisanu u zapečaćenomu svitku koji samo Jaganjac otvara i objavljuje. Bog je predao Jaganjcu sudbinu svijeta. On će ostvariti Božji naum, dovršiti u svijetu Božje kraljevstvo.

Crkva, zajednica vjernika, okupljena u Dan Gospodnji, slavi pobjedu Jaganjca i pridružuje se ostvarenju Kraljevstva. Otkrivenje u tri velebne slike iznosi po sedam prizora, povijest u cjelini kao i u pojedinostima. Tu su sile zla, ali Krist pobjeđuje i konačnog neprijatelja - smrt. Ruše se političke sile, koje su se postavile umjesto Boga i tražile za sebe božansku čast (Otk 13, 1-16), i raskrinkani su lažni proroci. Smrt i Podzemlje bačeni su u ognjeno jezero.

Diže se novi Jeruzalem, Zaručnica Jaganjčeva (gl. 21-22) - proslavljena Crkva. Okupljena zajednica gleda već konačnu pobjedu. I njen vapaj ostaje prodoran: "Dođi, Gospodine Isuse!"

Tako od prvog Dana Gospodnjeg, na dan Isusova uskrsnuća, do posljednjeg dana naše povijesti, Crkva se okuplja, obilježava i slavi Dan Gospodnji, nedjelju - slavi euharistiju. Tako se ispunja nadom u konačnu pobjedu života, istine, pravde i ljubavi.

Isus kod Ivana govori često o svojem času. Na početku svoga javnog djelovanja, u Kani i u svojoj majci kaže: "Još nije došao moj čas!" (Iv 2, 6). Kada su ga Židovi htjeli uhititi o blagdanu Sjenice, druge godine javnog djelovanja, evanđelist opet bilježi: "Još nije došao njegov čas". Konačno u Velikosvećeničkoj molitvi Isus kaže: "Oče, došao je čas! Proslavi svoga Sina da tvoj Sin proslavi tebe!" (17, 2)

"Došao je čas!" (Iv 13, 1)

U Getsemaniju je "čas" da se preda u ruke grešnika. To je "čas" i vlast Tame (Lk 22, 53). Sotona znade da je došao taj čas. Gospodin dršće, "spopade ga užas i tjeskoba, pa reče učenicima: 'Duša mi je na smrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!'" (Mk 14, 33 s.) Isus je redovito sam išao na molitvu. Sada traži od učenika da mu se pridruže u molitvi i da bdiju s njime.

Isus moli da ga mimoiđe "ovaj čas". Zaziva: "Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću nego što hoćeš ti!" (14, 36)

Čas je ta čaša muke, čas u koji će biti predan u ruke grešnika. Gospodin je na Posljednjoj večeri rekao da polaže život za ljude, za sve ljude. A to znači za čovjeka u stanju koje je posljedica grijeha, u stanju koje je zapečaćeno grijehom. To znači biti odbačen od Boga, postati neprijatelj Božji, čovjek bez točke uporišta, nad bezdanom patnje i muke!

Upravo taj čas Isus mora osjetiti, čašu ispiti, doživjeti odbačenost od Boga, od Božje blizine, osjetiti udaljenost Boga, svog životnog središta, postati udaljen od života, biti "proklet"!

I ne samo od Boga, nego i od ljudi. Tko se udaljava od Boga, udaljava se i od brata čovjeka. I ovaj mu ne može pomoći. Isus mora u duši proći groznu sudbinu grešnika i grijeha.

Ali to je i čas pobjede! "Oče, došao je čas! Proslavi svoga Sina, da tvoj Sin proslavi tebe, i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom (ljudima), dade život vječni svima koje si mu dao." (Iv 17, 2) To je čas pomirenja čovjeka s Bogom, čas poznaje Boga, Boga koji je ljubav, čas odgovora na ljubav ljubavlju i posvemašnjim predanjem u Božju volju. To je preduvjet da ljudi imaju život vječni. Zato evanđelist Ivan Kristovu muku i smrt prikazuje kao Isusov ulazak u slavu, u konačnu pobjedu nad sotonom i smrću.

Isusov "čas" je čas koji je preobrazio svijet. Crkva ga slavi u Svetom tjednu, što je najsvetiji, najbogatiji i najljepši dio crkvene godine. Crkva nas postupno sprema i polako uvodi u Svetinju nad svetinjama, u kojoj je naše Pomirilište - raspeti Krist.

To je Kristov čas, za kojim je čeznuo svojim životnim čeznućem. To je čas patnje, vlasti Tame, čas kneza ovoga svijeta, ali i čas pobjede svjetla i života nad tamom i smrću, čas rušenja starog, pokvarenog, demonskog svijeta. Stoga je i muka usko, neraskidivo povezana s uskrsnućem, sa slavom, kako to posebno ističe evanđelist Ivan. Bez toga bi nam patnja i muka Isusova ostala zagonetna, neprotumačiva, kao i patnja tolikih bića kojoj prisustvujemo u današnjem času, i ostajemo bez odgovora pred tim grozotama, katastrofama, u kojima nestaju životi tolikih nevinih, djece i majki.

To nam posebno želi istaći i liturgija Velikog tjedna. Nije tu plač i sućut nad tragičnim trpećim Čovjekom, već vjera i nada u pobjedu grijeha i smrti, što daje i našem trpljenju puni smisao i stamenu nadu u vječni život.

Na Cvjetnicu kličemo Kristu kao proslavljenom Kralju. Nije to samo spomen čin Kristova svečanog ulaska u Jeruzalem, već ima za vjernika dublje značenje. Poziv je da pođemo za Kristom koji nas vodi kroz patnju, ali koja završava u nebeskom Jeruzalemu.

Veliki Četvrtak nam svečanom liturgijom uprisutnjuje vječni novi Savez koji je Krist sklopio sa svojim narodom u svojoj krvi, i koji izvire iz vječne ljubavi. Veliki je dan jedinstva, ljubavi, dobrotvornosti.

Veliki Petak je dan duboke i vedre žalosti. Veliki Svećenik Isus Krist se prinosi na križu kao žrtva za spas svijeta. Crkva podiže križ kao znak pobjede, trijumfa, slave, jedino vrelo spasenja. Raspelo nam otkriva koliko nas je ljubio Otac te je Sina svojega predao za nas; koliko nas ljubi Isus; kolika je veličina i dostojanstvo čovjeka, kao i kako je strašan grijeh koji ubija Bogočovjeka!

Velika Subota već je početak uskrsnog slavlja.

Veliki tjedan je središte crkvene liturgije, povijesti spasenja i moga života. Nije to samo spomen nekog prošlog događaja, niti samo sjećanje na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće, nego su to dani u kojima Crkva, i svatko od nas, kao udovi Kristovi, živi ono što Crkva u sebi jest. Veliki tjedan je poziv svima da svjesnije, dublje, snažnije i zrelije proživljavamo svoje kršćanstvo, svoju vjeru, svoje sjedinjenje s Kristom Raspetim ali i Uskrslim, da mu povjerimo svoju sudbinu.

Veliki tjedan je Isusov "čas", ali mora biti i naš čas, čas koji nas vodi do uskrsne slave, u život vječni.