Što je, i tko je - intelektualac?

Poput drugih ključnih riječi-pojmova koje određuju čovjeka (humanist, slobodoljubiv čovjek, mistik, revolucionar itd.) značenje mu je vrlo problematično. U kolokvijalnoj je uporabi dvosmisleno. Znači prvo, inteligenta, onog koji se bavi umnim radom i ima visoku naobrazbu; a osim toga označava i mislioca koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u društvu. U puku je raširen običaj da inteligente nazivaju intelektualcima. Zbrku pospješuje i to što se sloj inteligenata naziva "intelektualni sloj", a riječju "intelektualan" (lat. intellectus = um), naziva se, nasuprot manualnom radniku, intelektualni radnik, to jest, inteligent. Korijen toga preklapanja možemo naći već u latinskom jeziku, gdje oboje, intellectus i intellegentia, znače razum (um) i poimanje, s time da intellegentia posjeduje još jedno značenje, ono vještine i stručnosti.

Inteligent, tako, dolazi od riječi "inteligencija", koja osim sposobnosti shvaćanja i rješavanja problema, znači i društveni sloj formiran pretežito na temelju visokog obrazovanja. No, kad bi "intelektualac" značilo naprosto visoko obrazovani (inteligent), te bi riječi bile obične istoznačnice.

Ukoliko ne želimo gomilati sinonime, očito je da intelektualac, osim što je (često) visoko obrazovani uman djelatnik (inteligent), također je i svijest i savjest društva, onaj koji brani istinsku čovječnost od mnogih prijetnji. Brani istinu nasuprot raširenih društvenih laži, brani ljudskost nasuprot raširene neljudskosti, brani dobrotu nasuprot raširene zloće, brani slobodu od prijetnje moćnika i otuđenih struktura, ili umjetničku ljepotu od kiča i šunda.

Intelektualac je stvaratelj, jer se istina u svakom novom vremenu, uvijek iznova kreativno izriče. Svako vrijeme donosi drugačije opasnosti i otuđenja, pa je intelektualac onaj koji istinu podanašnjuje, ili je, štoviše, proročki i vidovito usmjerava prema budućnosti. Intelektualac je, zapravo, moderna i univerzalna vrsta proroka, bio on kršćanin, inovjerac ili ateist.

Iz navedenog je razvidno da visoka stručnost nije dovoljna da netko bude intelektualcem, pa čak stručnost nije niti nužna, budući da intelektualac može biti nadaren nekom filozofskom ili umjetničkom genijalnošću, koja seže mimo i dalje od stručnosti. No, postoje neke struke na čijim područjima najčešće niču intelektualci, a to su filozofija, teologija, humanističke znanosti i umjetnost. Od humanističkih znanosti osobito humanističke varijante sociologije, psihologije, religiologije, kao i teorije raznih umjetnosti i umjetničke kritike. Od umjetnosti, pak, najčešće, književnost.

Nije svaki stručnjak s tih područja intelektualac. Potrebna je kreativna genijalnost i snažan borbeni pathos koji raskrinkava lažno postojanje i otkriva putove oslobođenju. Jasno je da između običnog stručnjaka ili umjetnika, s jedne strane, i intelektualca, s druge, ne postoji oštra granica, već postupan prijelaz, pa su neki intelektualci u manjoj mjeri, a neki u većoj, pa između neintelektualca i intelektualca, uvijek postoji neki poluintelektualac.

Riječ-pojam "intelektualac" nije samo skliska jer nema oštre granice, ona je problematična i u dubljem smislu, jer neki istinski kreativni intelektualci, koji su težili spasu čovječanstva i boljitku života, nisu uvijek, niti u svemu, djelovali blagotvorno. Pa, ako bi netko Dobricu Ćosića ili Ezru Pounda pokušao nazvati poluintelektualcima, jer im je (inače vrlo snažna) poetska genijalnost, otišla u smjeru bezumlja, što učiniti s Kangrgom i njemu sličnim filozofima praksisovcima, kojima se ne može osporiti vrsta umnosti? Njihovu najtežu osudu izrekao je jedan drugi intelektualac, Vlado Gotovac, kada je u jednom intervjuu 1987., napomenuo da su bijesni napadi praksisovaca na proljećare (Gotovca, Budišu, Čička i mnoge druge) tadašnjem totalitarnom režimu već iste godine poslužili kao optužnice i opravdanje za višegodišnju robiju.

Intelektualci su, najčešće, ideološki podijeljeni, i nisu bez mrlja. Jao onim intelektualcima koji služe represivnim režimima. Njihove intelektualne namjere upadaju u bitnu kontraproduktivnost. Postižu suprotno od onoga što su htjeli postići: ljudskost, dobrotu, oslobađanje čovjeka.