Odlučio sam sinove nagraditi odlaskom u videoteku. Izabrao sam jedan dan koji je bio po svemu običan. Dan u kojemu smo kvalitetno živjeli i koji je uslijedio nakon dana u kojemu smo također izvanredno dobro iskoristili darovano vrijeme. Odlučio sam nagraditi njihovu dobrotu u običnim, svakodnevnim obvezama i događanjima.

- Kamo želite otići? - upitao sam ih, prepuštajući njima izbor videoteke. Meni je bilo važno da ih nečim obdarim, a oni su mogli izabrati način.

- Kod Ćelavoga! - viknuše u jedan glas, ugodno iznenađeni mojom odlukom.

Razveselio me njihov izbor, a pogotovo činjenica da su videoteku nazvali po količini kose čovjeka koji u njoj radi. Dok smo se oblačili sinovi me upitaše:

- Zašto nas nagrađuješ?

- Zato jer ste dobri i dobro se ponašate - odgovorih, a u sebi sam mislio: Djeco moja, ne treba mi nikakav poseban razlog. Vi ste moja djeca i volim vas. Ipak im to nisam na glas izrekao, puštajući im da s vremenom shvate. Rekao sam im nešto drugo.

Stariji sin, Marijin, ide u drugi razred osnovne škole i upravo uči iz matematike zbrajanje dvoznamenkastih brojeva. Putem do videoteke ćemo vježbati matematiku. Ja ću mu postavljati zadatke, a on će davati odgovore. Dok bude davao točne odgovore ići ćemo naprijed, a kada pogriješi, okrenut ćemo se i vraćati natrag. Kada opet točno odgovori, okrenut ćemo se prema videoteci i poći naprijed. O njegovim odgovorima ovisi koliko brzo ćemo stići do videoteke. Teoretski govoreći, može se dogoditi da uopće ni ne stignemo do videoteke, ukoliko bude neprestano davao pogrešne odgovore. Ili, ako budemo toliko sporo išli, moguće je da stignemo nakon radnoga vremena i nađemo zatvorena vrata.

Krenuli smo polako nas trojica. Postavljao sam pitanja, a Marijin je odgovarao. Budući da je zbrajanje dvoznamenkastih brojeva tek učio, često je griješio. U tom slučaju bismo se uvijek okrenuli i uputili natrag. Točan odgovor je značio okretanje u pravome smjeru i put prema videoteci. Da nas je netko promatrao sa strane, kako neprestano idemo naprijed-natrag, možda bi pomislio da smo ludi. A da čuje zašto to radimo - možda bi se šokirao.

Mi smo, na kraju, prošli tih 306 koraka, došli do videoteke i posudili filmove.

Kada sam kasnije ovu zgodu ispričao svom prijatelju svećeniku, upitao me smije li to upotrijebiti kao primjer u propovijedi. Bio sam polaskan, kao da me moli sam Marko Marulić, pa sam pristao, ali ostao sam dovoljno priseban da ga upitam o čemu bi pritom govorio.

- Spašeni smo mukom i smrću Kristovom. Dostupna nam je mogućnost Raja. Bog nas želi uza se. Krist nam je pripravio stanove u domu Oca našega. Radi se o čistom daru Boga koji nas prihvaća i voli kao svoju djecu. Jednako kao što si ti odlučio da ćeš sinove nagraditi odlaskom u videoteku. Hoće li svatko od nas participirati na tom spasenju, ovisi o količini točnih odgovora na pitanja koja nam se usput postavljaju. Svaki ispravni odgovor je korak naprijed, a svaki grijeh je korak natrag.

- Kako ćeš tu uklopiti mlađeg sina, Mihaela, koji je zajedno s nama išao naprijed-natrag, bez obzira što njemu pitanja nisu postavljana? - upitah ja zainteresirano.

- Jednostavno. Kao što Marijin nije primicao i odmicao samo sebe, nego i svoga brata, tako moramo postati svjesni društvene dimenzije našega ponašanja. Kvaliteta života drugih ljudi ovisi i o mojoj opredijeljenosti za dobro.

- A da je Marijin odmahnuo rukom i odustao?

- To bi bilo poput grijeha protiv Duha Svetoga, koji nas definitivno odvaja od Boga. Svi smo mi, zapravo, na putu prema videoteci, a hoćemo li tamo stići ovisi o odgovorima koje dajemo svojim životom. Pa makar pritom nekima izgledali kao luđaci, a drugi se sablažnjavali nad nama.

- Znači, sve je u matematici?

- Bog računa s nama. A mi bismo trebali računati s njim.

- Čuj - zaključih ja, pitajući se zašto neprestano osjećam potrebu na kraju reći nešto što bi trebalo biti duhovito - kada si tako poučljiv, ispričat ću ti jednoga dana kako svojim sinovima naviještam evanđelje dok igramo Čovječe, ne ljuti se.