Čvršće je uhvatila muža ispod ruke i zaplakala. Drhtala je. Bilo je neuobičajeno hladno (jutarnje vijesti govorile su o -17 C), ali više nego od hladnoće, Vesna je drhtala od ganutosti. Prizor koji je gledala bio je prebolan. Lijes je bio zatvoren, svećenik je već stajao ispred njega, kad je Mario, najstariji sin pokojne Tonke stavio ruku na lijes, potom poljubio glatko drvo pokrova lijesa i zajecao... Tijelo njegove majke bilo je spremno za pokop, a njezina duša, okrijepljena svetim sakramentima već je uživala milinu Božju, čiju je ljepotu kroz sav svoj život do svetosti svjedočila.

Mnogi vijenci, mnoštvo ljudi, tog je zimskog dana došlo ispratiti na vječni počinak majku svojih prijatelja, svoju rođakinju, ili, jednostavno - dragu ženu koja se nikada nikome nije zamjerila, a svojom je dobrotom obogatila mnoge.

Vesna je sabrano slušala hvalospjeve koje su o pokojnici u malo riječi, bez patetike, izrekli župnik i čelni ljudi SOS Dječjeg sela Ladimirevci i SOS Dječjeg sela Hrvatska. Prepoznavala je djecu koju je upoznala u SOS Dječjem selu Ladimirevci, koju je susretala u Tonkinoj kući i zahvaljivala Bogu što je spletom životnih okolnosti po ovoj dragoj ženi ostvarila osobnu sreću i blagoslov. Kod nje, je, naime, sasvim slučajno, susrela svoga supruga, s kojim sada ima dvoje prekrasne djece i s kojim dijeli udoban, prostrani stan u obližnjem gradiću.

Nakon pokopa, u mjesnoj župnoj crkvi je održana misa zadušnica na kojoj su sudjelovali gotovo svi koji su bili na pokopu, tako da je tek nedavno proširena crkva - bila pretijesna. Toliko je ljudi htjelo pokazati koliko cijeni sve što je gospođa Perošević bila, i sve što je radila.

Tonka Perošević bila je jedna od onih žena, koje bi sociolozi odmah, od prve, stavili u stereotip "patrijarhalna žena", a s obzirom da je rano ostala udovica, i nikada se više nije udavala, već se posvetila svojoj djeci, slijedeći pretinac bio bi "konzervativna" - žena koja se nikako ne uklapa u tijekove nove, emancipirane žene, koja želi sama o sebi odlučivati, nikome osim sebi za svoje postupke odgovarati i svim silama nastojati sve svoje sposobnosti razviti do stupnja uspješne, samostalne osobe. Ni feministice ne bi znale ništa drugo reći. Njih, u biti, takve žene ni ne zanimaju. Pa - ni kršćanske feministice.

Stjecajem životnih okolnosti, Tonku je upravo takav život čekao: život samostalne žene, koja sve odluke mora donositi posve sama, koja se iz dana u dan mora suočavati sa životnim izazovima na vrlo opipljiv i konkretan način, često dramatičan, s posljedicama koje se tiču ne samo nje, nego i onih čiji su životi o njoj ovisili.

Pa ipak, svako feminističko prenemaganje o "borbi za osobnu afirmaciju i uspješnost u društvu" bilo joj je strano. Njezini životni problemi i izazovi bili su vrlo opipljivi i neodgodivi.

Još kao vrlo mlada djevojka (a u Slavoniju je došla iz Hercegovine, s majkom i sestrom, još kao dijete) bila je vrlo odgovorna. Odmah nakon srednje škole se udala, i s dvadeset godina rodila je sina, Marija. Dvije godine kasnije na svijet je došla Anamarija, a nakon nje Ivan. Ubrzo nakon rođenja trećeg djeteta - postaje udovica. Muž joj je poginuo u prometnoj nesreći. Mlada žena, s tek navršenih 27 godina, našla se pod teretom preteškim za njezina pleća: kako odgojiti troje sitne djece i završiti gradnju obiteljske kuće. Srećom, tu je bila majka, koja se brinula o djeci dok je ona radila. Bila je trgovkinja - ljubazna, pristupačna, društvena i kao mladoj i lijepoj ženi moglo joj se dogoditi da postane "top-tema" seoskih ogovaranja. O svom ponašanju, o svom životu nije polagala račune samo sebi i svojoj savjesti, znala je da je svaki njezin dan i svaki korak - životno svjetlo na putu kojim će u život kročiti i njezina djeca... Svakodnevna molitva, nedjeljna misa, listopadske i svibanjske pobožnosti postale su njezina duhovna hrana i nadahnuće u odgoju djevojčice i dvojice dječaka, za koje se posebno brinula, jer su bili bez oca, izloženi svakodnevnim "negativnim zračenjima" sredine u kojoj su živjeli: školi, selu i ulici. Djecu je od najranijeg djetinjstva odgajala u strahu Božjem, u molitvi i uz duhovno obogaćivanje na vjeronaučnim susretima. Biblija bi je nazvala "mudrom ženom", jer je Isus po sakramentima bio u ovoj obitelji čudotvorac, kakav je bio i spram žena - hrabrih i ustrajnih moliteljica, o kojima nam govore evanđelja. I, zaista, ono što je u mnogim obiteljima u kojima su prisutni i otac i majka, u kojima se živi pristojno i bez materijalnih problema, pa i kad se otac i majka slažu - nedokučivo, u ovoj obitelji je bilo ostvareno - međusobno poštovanje, pomaganje, dobrota, povjerenje, tako da je "mama Tonka" s pravom mogla biti ponosna na svoju djecu. Mario je danas oženjen (radi, završio je fakultet), Anamarija je SOS teta u SOS Dječjem selu Ladimirevci, a Ivan je upravo pri kraju svog studija. Ovi mladi ljudi danas su dobri vjernici i velika radost svom župniku: svake nedjelje su na misi, nikada ne počinju jesti bez molitve, kreću se u pristojnim društvima, nikada ih nitko nije vidio u kompromitirajućim situacijama. Svoju su majku poštivali, voljeli i nastojali joj dobrotom uzvratiti svu ljubav i žrtve koje je u životu, zbog njih i za njih, podnijela i ponijela.

Ali uza sve vrline ove hrabre žene - ne bismo o njoj danas pisali. I da je bila samo dobra majka, i da je danas uživala plodove svoga materinstva - gospođa Perošević bi vjerojatno i danas bila živa. Ono što je čini iznimnom i "velikom ženom" našeg vremena jest njezina odluka da se, nakon što je svoju rođenu djecu postavila na noge, prihvati odgajanja djece koja su bila ili bez roditelja, ili su ti roditelji nesposobni za svoju ulogu.

Suradnica "Veritasa" jedva ju je nagovorila da čitateljima ispriča kako je to biti SOS mamom sedmero djece, od kojih svako dijete ima svoju tužnu priču... Razgovor "na kavi..." objavljen je u broju 12/1997, pod naslovom "Jedina sigurnost". Gospođa Perošević, koja je u 45. godini dobila dvije obitelji djece (tri djevojčice bile su sestre, tri dječačića braća, ali od različitih roditelja) i jednog dječaka, čija bi životna priča bila tema prave ratne drame. Tada je rekla da su njezina jedina sigurnost Isus i Njegova majka. Još je dodala da su sva njezina rođena djeca prihvatila ovu dječicu kao svoju mlađu braću i sestre, tako da su Ivan i Mario dječake vodili na nogomet, s njima se igrali, s njima učili, ako bi zapelo u školi. Anamarija bi, s druge strane, bila puna sestrinskog razumijevanja za specifične probleme djevojčica, koje su u njoj gledale osobu od posebnog povjerenja. Tonka se ovim dječacima i djevojčicama, pogotovo kad su poodrasli, posvećivala do fizičkog i emocionalnog iscrpljivanja. Njezin život u SOS Dječjem selu Ladimirevci možemo usporediti sa slavujem iz priče "Slavuj i ruža" Oscara Wildea. Slavuj daje život ruži tako da ju zalijeva vlastitom krvlju, dok mu ružin trn probada srce. Zagledana u Raspetoga, koji nije sišao s križa, gospođa Tonka je davala svu sebe - do boli, do bolesti, do smrti... Umrla je 29. siječnja ove godine u Osijeku, a pokopana je dva dana kasnije u Ladimirevcima.

Vesna i njezin suprug nijemo, s tugom čitaju jedini intervju koji je ova žena dala - u "Veritasu". Polako, tiho, riječ po riječ, Vesna čita i pjesmu Karla Rahnera koja je uz intervju objavljena:

Pomozi mi da budem
Ona pouzdana nazočnost
Kojoj se može otići
Kada se to poželi…
Da zračim radosnim mirom,
Tvojim mirom u mojoj duši, Gospodine
Da budem posve sabran u tebi,
Posve na raspolaganju drugima.

Uvijek na raspolaganju drugima, Tonkin život je bio utjelovljenje ove pjesme. Ona je svoj život dala za djecu SOS Dječjeg sela Ladimirevci, za svoje mlade prijatelje... A od te - nema veće ljubavi.