Kako mogu biti velik čovjek… poput tebe?
Zašto biti velik čovjek? - upita učitelj. Biti čovjek već je veliko dostignuće.

Kako mogu oprostiti drugima?
Ako ih nikada ne osuđuješ, nemaš potrebe opraštati im.

Da budeš sretan,
Nije važno posjedovati,
Nego željeti manje.
Mnogi rade upravo obrnuto.
Nezadovoljni su onim što imaju.
Stoga kupuju stvari
Koje im uopće ne trebaju.
Ti nemoj tako!
Imaš li tek nešto od suviška,
Prije ili kasnije opazit ćeš
Da te sve te stvari
Ipak ne čine sretnijim.
Bogat i sretan nisi
Ako puno imaš,
Nego ako se puno nečega možeš odreći.

Želimo li biti sretni,
Moramo za to platiti cijenu.
Cijena naše sreće jest: da dadnemo sami sebe.
Sreća je poput sjene:
Prati te kad na to i ne misliš,
Kao sjena tvoje ljubavi.
Sreća je poput jeke u dubini tvojeg srca,
Uzvraća ti kad sama sebe daruješ.

Recept preporuča: Phil Bosmans

Iako nije bilo izravnog povezivanja s Papom iz bolnice, iz svih gradova sudionika mladi su Svetoga Oca pozdravili glasnim poklicima i pljeskom. Putem satelita iz vatikanske televizijske produkcije CTV bili su povezani mladi okupljeni u katedralama u Berlinu, Bukureštu, Kijevu, Lisabonu, Madridu, Tirani, Zagrebu te u svetištima Svete Marije od Pobjede u Kensingtonu u Londonu i Gospe Čuvarice u Genovi. Molitveno bdjenje iz zagrebačke katedrale predvodio je kardinal Josip Bozanić.

Kardinali predsjedatelji međusobno povezanih zajednica, predali su studentima tekst enciklike "Fides et ratio". U Papinom nagovoru mladima, koji je pročitao kardinal Camillo Ruini, napominje se kako nema suprotnosti između vjere i razuma, na što ukazuje i iskustvo svetih mudraca koji su stigli u Betlehem koristeći te obje dimenzije, budući da razum nije bio dovoljan, jer je trebalo imati vjere u znak zvijezde kako bi došli do cilja. Nadalje, Papa je mladima poručio da ih uvijek vodi čežnja za otkrivanjem istine njihova života te da "vjera i razum budu dva krila koja ih vode k Isusu, istini o Bogu i istini o čovjeku", ali i da Krist bude središte svega njihova života. Poželjevši im sretan Uskrs, Papa je mlade povjerio majčinskom vodstvu Presvete Djevice riječima: "Neka vas ona vodi i poduči kako se vjerno slijedi Isusa sve do križa te doživite radost uskrsnuća“.

Prije apostolskog blagoslova, mladima se kratko obratio i kardinal Josip Bozanić. Poručio im je da u ovo vrijeme čitaju i razmatraju Papinu encikliku "Fides et radio", da se kvalitetno priprave i da sudjeluju na Svjetskom susretu mladih u Kölnu ove godine, te posebno - da mole za Svetoga Oca jer i "on moli s vama, i moli za vas".

Molitveni susret završio je apostolskim blagoslovom, nakon čega je u Rimu započelo "Hodočašće križa" iz dvorane pape Pavla VI. u crkvu sv. Janje (Agneze) na Trgu Navona.

Otac Ante rođen je 16. travnja 1893. u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika. Stupio je u franjevački red Provincije Presvetog Otkupitelja te vršio službu magistra klerika, u kojoj je vrlo zauzeto sudjelovao u odgoju redovničkog podmlatka. Djelovao je u Makarskoj i u Zagrebu, kao vrlo traženi ispovjednik i duhovni vođa, osobito među studentima. Umro je 4. ožujka 1965. te je uz ispraćaj velikog mnoštva naroda pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Tijelo mu je 15. prosinca 1970. preneseno u kriptu Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Kroz četiri godine nakon smrti izišla su mu već tri životopisa. Napisali su ih: s. Marija od Presvetog Srca, klarisa, o. Ante Katalinić, isusovac i N. Faranetić.

Otac Antić je kao redovnik bio istinski siromah, ali je ipak preko njegovih ruku prošlo mnogo novca za sirotinju. Davali su mu ga bogatiji vjernici s namjerom da on, koji je bio tako samilosna srca prema svakome, podijeli onima koji su bili u potrebi. Otac Antić je znao za siromahe moliti novac i od svoga kućnog poglavara i od provincijala. Novac bi preko jedne redovnice slao na razne adrese osobno. Dopisivanjem se za potrebne obraćao odvjetnicima i liječnicima, koje je poznavao kao dobre i praktične kršćane, pa je i na taj način mnogima pomogao. Nekima je svojim zauzimanjem uspio pronaći stan, a na taj način i spasiti pokoji ugroženi brak. Veze oca Antića probijale su i državne granice. Preko njih je jedne slao u inozemstvo na studije, druge opet da nauče strane jezike. Svojim bi štićenicima ondje isposlovao besplatan stan i hranu.

Osobito je bio osjetljiv na izobrazbu mladih ljudi, na stjecanje kvalifikacija. U svom životopisu, koji već svojim naslovom Dobri otac Antić najbolje o njemu kaže ono bitno, Ante Katalinić piše: "Jednu stvar otac Ante nije mogao podnijeti: da netko prekine studije zbog siromaštva. Takvima bi redovito omogućio nastavak studija."

Životopisci oca Antića, koji su ga dobro osobno poznavali, s njime se susretali i doživljavali ga, jednodušni su upravo u isticanju njegove izuzetne čovjekoljubivosti.