Liturgijska obnova Drugoga vatikanskog sabora bila je prilično precizna i odlučna što se tiče oltara, koji mora biti i tvoriti idealni centar prema kojemu je usmjereno cjelokupno arhitektonsko ustrojstvo, te mora biti okrenut prema puku. Slično je i što se tiče ambona, s kojega se naviješta Božja riječ, i koji mora biti odvojen od oltara te tvoriti neku vrstu graničnog prostora između svetišta i crkvene lađe, mjesta u kojemu borave obični vjernici. No, što se tiče samoga svetohraništa, prve smjernice nisu tako dorečene, pa se isprva, odmah nakon Koncila, govori o tabernakulu smještenom u središtu glavnog oltara, da bi se nešto kasnije ipak predložilo i odredilo novo mjesto, odnosno prostor prikladan za osobnu molitvu i klanjanje, pa se danas sve više zamjećuje čuvanje Presvetoga u zasebnom prostoru, odvojenom od glavnog oltara, po mogućnosti i nekoj udubini ili u kapeli. Današnji propisi za gradnju novih crkvi određuju da tabernakul nikako ne smije biti postavljen na oltarnu ploču glavnog oltara, već, po mogućnosti, na zid, na stolić ili stup.

Zanimljiv je povijesni razvitak ovoga svetog mjesta, usko povezanog s euharistijskim slavljem. Gotovo četiri stoljeća, sve tamo od Tridentinskog sabora pa do Drugoga vatikanskog koncila, pobožnost običnog puka snažno je bila obilježena svetohraništem, koje je postalo prepoznatljivi znak katoličkih crkvi, za razliku od protestantskih bogomolja. Tabernakul počinje dobivati središnje mjesto nad glavnim oltarom i ponekad predstavlja najviši umjetnički domet u svetištu, posebno za vrijeme baroka. Taj izričaj euharistijske pučke pobožnosti toliko je prevladao da je uskoro postao i izričitom obvezom o kojoj govori crkveni zakonik iz 1917. godine.

Na početku Crkve čuvanju posvećenih prilika, o čemu govore i današnji propisi, bila je svrha nošenje popudbine bolesnima i umirućima, odnošenje pričesti onima koji su bili spriječeni ili zatvoreni, a samo klanjanje svetim prilikama bilo je u počecima od drugotne važnosti. No, bilo bi jako pogrešno smatrati da prvi kršćani nisu bili razvili osjećaj klanjanja i poštivanja preostalih čestica od svete mise. Tako već u tekstu "Apostolske predaje", s početka 3. stoljeća, čitamo i to da euharistiju treba unutar kućnih zidova čuvati razborito. Neka svatko pažljivo gleda da ne bi nevjernik ili neka životinja jeli preostale čestice, ili pak da ne padnu na zemlju ili se rasipaju njezini dijelovi.

U srednjem vijeku, među zapadnim kršćanima, sve tamo od 11. stoljeća, pod utjecajem heretičkih tvrdnji protiv euharistije, mnoge biskupske odredbe dopuštaju ostaviti čestičnjak (ciborij) na oltaru, a ne više vraćati ga u zasebnu prostoriju zvanu "secretarium" (od čega se razvila riječ "sakristija"). Ipak, iz sigurnosnih razloga trebalo je svete prilike staviti u posebnu kutiju, koja se počela povezivati sa starozavjetnim Kovčegom saveza, gdje su se čuvale ploče Zakona. Tako ime "tabernakul" i dobiva povezanost sa starozavjetnim Kovčegom saveza.

Posljednji koncil u početku ne pokazuje neku osobitu sklonost promjeni ovog stanja, ali je sve više rasla svijest o potrebi stavljanja posvećenih prilika na arhitektonski važno, ali i zasebno mjesto, prikladno osobito za klanjanje i za osobnu molitvu. A sve je to motivirano potrebom da se puku istodobno ne pruža i znak sakramentalne nazočnosti i euharistijskog slavlja. Isto tako novi crkveni propisi zabranjuju misno slavlje dok je izloženo Presveto, opet s istog razloga. A svjetlo ili plamen, koji po vrlo starom običaju i propisu gori pokraj tebarnakula, poziva na ozbiljnost i na poštivanje, ujedno naznačuje stvarnu Kristovu prisutnost na tom mjestu.