Josipova u povijesti jedinstvena uloga nije bila laka. Sigurno je veliko zadovoljstvo bilo brinuti se za Mesiju, dok je još bio malo dijete. Čuvati dijete Isusa je zacijelo bila velika radost, koju mi ne možemo ni zamisliti. Biti poočim Mesije, koga je Izrael tako dugo i s tolikom čežnjom očekivao, bila je velika Božja milost za Josipa.

No, prije nego li je uživao u nježnosti djeteta Isusa, Josip je trebao proći kroz brojne kušnje. Zaručivši se s Marijom, poniznom Djevicom, Josip još nije znao tko je ona i kakav plan Bog ima s njom. Znamo iz evanđelja, kad je Mariji naviješteno da će postati majkom Božjeg Sina, i kad se začeće dogodilo, da ona Josipu o tome nije ništa govorila. Pouzdala se u Boga, vjerujući da će Bog, kako bismo mi danas rekli, intervenirati. Uostalom, pa koji bi muškarac bez problema, da je bio na Josipovu mjestu, povjerovao u to što se njoj dogodilo. I zaista Bog je intervenirao. Anđeo Gospodnji javio se Josipu u snu, rekavši mu da je ono što je u Mariji začeto doista od Duha Svetoga (usp. Mt 1, 20).

Naravno da Josip nije mogao povjerovati bez Božje intervencije. Bez obzira što je bio svet, Josip nije bio bezgrešan, odnosno nije bio bez istočnoga grijeha - kao Marija. A od njega se tražilo da povjeruje u nešto što je za čovjeka i za njegov ograničeni razum gotovo nemoguće. Tražilo se da povjeruje u nešto što ni jedan drugi zaručnik ni suprug nikada nije trebao, niti će trebati, povjerovati. Upravo on, skroman i pobožan tesar, trebao je biti poočim Sina Svevišnjeg, onoga koga su proroci naviještali.

Našavši se pred teškim iskušenjem, Josip se izgleda htio povući pred tom svetom Marijinom i Božjom tajnom, ili je možda posumnjao u Mariju i smišljao kako da je potajno otpusti. Nije htio Mariju javno izvrgnuti sramoti, ali nije niti znao što se s njom zapravo dogodilo, sve dok mu nije bilo objavljeno u snu. I upravo kroz to što je nije htio javno osramotiti, vidimo da je Josip bio doista pravedan (usp. Mt 1, 19).

Uistinu pravedna osoba nikada ne želi nekoga izvrgnuti sramoti i na sve strane pričati o nečijim slabostima, grijesima, manama. Tako i Josip, jer je bio pravednik, nije mu padalo na pamet osuđivati i izrugivati nešto kod Marije, za što je on mislio da je grijeh, a zapravo je bio izvanredni Božji zahvat. I zato je smišljao kako da je "potajice napusti". Međutim, nakon onoga što mu je Bog objavio u snu, Josip više nije sumnjao niti se tužio. Povjerovao je riječi Gospodnjoj i uzeo Mariju k sebi. Zanimljivo je primijetiti kako je Zaharija, iako je bio veliki svećenik i inače svet čovjek, posumnjao kad mu je anđeo Gabriel navijestio da će dobiti sina, dok je Josip, običan radnik, nakon što mu se Bog objavio u snu - povjerovao, iako je ono u što je Josip trebao povjerovati kompliciranije i u očima ljudi gotovo nemoguće. Josip je znao povjerovati i tako je postao "hranitelj Svete Obitelji".

Kad je djetetu Isusu prijetila velika opasnost od Heroda, anđeo Gospodnji se opet javlja Josipu u snu i kaže mu da uzme Dijete i njegovu Majku i da bježi u Egipat. Josip, poslušan Bogu, tako i čini. I ovdje je zanimljivo primijetiti kako je poruka objavljena Josipu, a ne Mariji.

U Egiptu bijahu dok god ih Bog ponovno nije dozvao. Tako se ispunilo što je rečeno po prorocima: "Iz Egipta dozvah Sina svog". I ovaj put je Josip bio poučen od Boga u snu, te je pošao u Galileju, u Nazaret, da bi izbjegao Arhelaja, koji je tada vladao Judejom, te da bi se ispunilo ono što je rečeno po prorocima: "Zvat će se Nazarećanin".

Josip, uvijek poslušan Bogu, svakako je naš moćni zagovornik kod Oca i Sina. Mnogi ga smatraju svecem koji rado ispunjava želje onih koji ga mole za zagovor. Sv. Josip nam iznad svega daje primjer svojom poslušnošću i pouzdanjem u Boga, te svojom pravednošću.