VERITAS - br. 5/2005

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

TKO JE MOJ BLIŽNJI? GOSPA ZNADE I NADAHNJUJE!

Marijin časnik

U ove prelijepe, tople, a ipak blage dane, sve ono zbog čega se njegova duša tijekom proteklih mjeseci smrzavala i grčila - sad se kao u svjetlu eksplozije bombe, u bljesku nepodnošljive ljepote oko njega - raspalo u komadiće, i svaki komadić je bolio do neizdrživosti. Jedva je živio, ako se ovo iskustvo praznine, nakon što je sve što je imao i volio - izgubio, uopće može nazvati životom.


ANA PENIĆ

Vrijeme je bilo izmišljeno lijepo. Proljeće uvijek iznenadi ljepotom, tako da čovjek, bez obzira koliko se proljeća sjećao, uvijek biva iznenađen raskošom rascvalih višanja, japanskih trešanja, jorgovana i tulipana, maćuhica i tratinčica. Dani su duži, sunce obilatije grije i pokazuje ljepotu grada po parkovima i šetalištima, a pogotovo na mladićima i djevojkama koji zagrljeni, ili s rukom u ruci, pokazuju da je ljubav ne samo moguća, nego i stvarna.

Sva raskoš ovog proljeća, sve ljepote svibnja i sav život koji je oko njega bujao, ključao u svojim bogatstvima, na Antu su se sručila kao razorna bomba. U ove prelijepe, tople, a ipak blage dane, sve ono zbog čega se njegova duša tijekom proteklih mjeseci smrzavala i grčila - sad se kao u svjetlu eksplozije bombe (scene s ratišta još su mu bile najbliže asocijacije), u bljesku nepodnošljive ljepote oko njega - raspalo u komadiće, i svaki komadić je bolio do neizdrživosti. Jedva je živio, ako se ovo iskustvo praznine, nakon što je sve što je imao i volio - izgubio, uopće može nazvati životom.

   

Klečao je u kapelici Snježne Gospe, male i ljupke crkve u samom srcu grada, koja je, unatoč činjenici da je uz tramvajsku stanicu i tržnicu, poznata kao oaza mira i tišine. Tu je jednom, kad se vraćao s posla, slučajno navratio, a nakon što se zagledao u prelijepi Gospin lik, u njezino milo i ljupko lice, poželio da nikada ne napusti ovo mjesto, pogotovo da se vrati kući čija je praznina, tišina i ukočenost srce ispunjavala jezom. Djevičanstvo, materinstvo, ljupkost, neka metafizička prihvaćenost i milina, s Gospina lika zračili su takvim mirom da mu se jednostavno nije išlo… Tu bi najradije ostao i prespavao, samo kad bi mogao. Sljedeći dan, nakon posla, opet je bio tu i samo je promatrao Gospin, Isusov i Josipov lik… Premda je grad bio zasipan nebrojenim projektilima sa svih strana, oltaru ove kapelice ništa se nije dogodilo… Kasnije je čuo da je čudom upravo ova kapelica bila pošteđena razaranja i tijekom Drugoga svjetskog rata, a još kasnije - da je tu, stjecajem okolnosti (ili Božjom providnošću) svoju mladu misu imao kardinal Franjo Šeper, jer mu je stric bio župnik u ovoj župi… Sve te činjenice mu u neko drugo vrijeme mogu nešto značiti, ali dok je sam, shrvan, prazan i posve izgubljen u svojoj boli klečao u zadnjoj klupi i promatrao lice Isusove majke i bezazlenu opuštenost Djeteta Isusa na rukama Majke, njemu je bio potreban samo mir.

Upravo zato je odmah, čim su ušle u kapelicu, primijetio skupinu žena, nadajući se da će odmah i otići. Naime, mnoge su žene tu navraćale dok su se s punim vrećicama i košarama vraćale s tržnice, i nije mu bilo baš svejedno kad je shvatio da će tu ostati bar neko vrijeme, jer su žene posjedale i počele pjevati marijanske pjesme i moliti krunicu. Ostao je… I tako mu se nikamo nije žurilo. Dapače… A doživio je čudo! Svakom Zdravomarijom, svakom pjesmom, on je bivao sve mirniji. Njihovi jednolični zazivi "Zdravo Marijo…" postajali su kao melem na svaku ranu njegova teško izranjenog bića. Kući je otišao utješen i smiren. Sljedećeg petka, baš kao i prvi put, u isto vrijeme, iste žene su se okupile i ponovno zajedno molile. Nije im se pridružio (pitanje je bi li uopće znao moliti krunicu), ali je bio na svom mjestu i - ponovno se osjećao nekako jačim, okrijepljenim, mirnijim, spokojnijim… S više "otklona" mogao je promatrati svoj život.

   

Nakon duge i teške bolesti umrla mu je voljena supruga. Nisu imali djece, premda su se do njene teške bolesti tome nadali. Njegova teta također nije imala djece, pa im je dala svoju kuću u zamjenu za njegu u bolesti i starosti. Oni su to prihvatili, ne zato što bi im bilo stalo do kuće (i sami su bili imućni, jer su oboje radili i bili marljivi ljudi), nego da pomognu teti, nakon što je ostala udovica. A onda - u kratko vrijeme su umrle obje! Upravo u to vrijeme počela je medijska "paljba" po hrvatskim braniteljima, nazivajući ih različitim pogrdnim imenima, od kojih se Antina duša raspadala. Braniti svoj dom, svoj grad, svoju domovinu, svoje uspomene, svoje svetinje - njemu je bila čast i nema te cijene kojom bi mogao naplatiti svoje domoljublje, a sad… Toliki njegovi suborci, izranjeni i na tijelu i na duši, razočarani i odbačeni, ili su na rubu života, ili su, svojom voljom, živjeli život nedostojan čovjeku koji ljubi do boli, pa su takav život odbacili.

   

Ponovno je klečao u kapeli Snježne Gospe. Glavom uronjenom među dlanove, prepušten osjećajima, uspomenama, beznađu, nije ni primijetio da su žene već završile svoju molitvu, svoje krunice i pjesme Gospi u čast. Trgnuo ga je blagi dodir ruke po ramenu:

- Gospodine, što Vam je? Pođite s nama, Već nekoliko puta sam Vas ovdje vidjela. Vi patite! Što Vam je? Vi ste skršen čovjek. Dođite! Budite s nama. Idemo sad najprije na kavu, da se dogovorimo i malo popričamo, a nakon toga ćemo ići na misu. Obavit ćemo svibanjske pobožnosti.


Gospodine, što Vam je? Pođite s nama, Već nekoliko puta sam Vas ovdje vidjela. Vi patite! Što Vam je? Vi ste skršen čovjek. Dođite! Budite s nama. Idemo sad najprije na kavu, da se dogovorimo i malo popričamo, a nakon toga ćemo ići na misu. Obavit ćemo svibanjske pobožnosti.


Ustao je. Nije ništa rekao. Kao dijete majku slijedio je ovu ženu i njezine prijateljice, ne znajući o njima ništa, osim da su svakog petka bile u kapelici Snježne Gospe i molile.

   

Kasnije su ovu epizodu među svojim prijateljima do detalja prepričavali. Karla, njegova supruga, žena koja mu se obratila onog petka u crkvici, kao članica Marijine legije bila je zadužena za rad u svojoj župi. Neudata, a već s druge strane mladosti, bila je idealna za prihvaćanje mnogih obveza koje Marijina legija u apostolskom radu nudi. Na svome radnom mjestu je organizatorica posla, po naravi mila, tiha, nenametljiva, svakome je bila draga i u svakom društvu je uvijek bila dobrodošla. Njoj je jednostavno bilo žao čovjeka kojega je svakog petka, kad bi s ostalim "legionarkama" ušla u crkvu, zatekla kako kleči i promatra Gospin lik. Ničega se više ne sjeća - ni što je imao na sebi, ni je li uza se imao, recimo, torbu, novine, ništa… Samo joj je bilo žao čovjeka koji pati.

   

Župnik je od biskupa dobio dozvolu da Klaru i Antu vjenča u kapelici Snježne Gospe. Nikome nisu ništa rekli. Željeli su da njihovo vjenčanje bude Mariji dar, kao što su jedno drugo doživjeli kao Marijin dar. Pa ipak, kad su, u društvu svojih kumova i župnika ušli u kapelicu - kapelica ih je dočekala puna. Bili su tu i župni zbor, i članovi Marijine legije, i djeca iz Nazaretske grupe, svi su pljeskali, pjevali i bacali na njih cvijeće, kako se ne bi postidjeli ni uzvanici na najglamuroznijoj svadbi. Njihovo vjenčanje mnogi su doživjeli kao veliku radost i znak da Bog nikome ne ostaje dužan - da jedno dobro uzvraća stostruko većim dobrom. Na kraju im je pjevačica, koja inače pjeva u HNK, otpjevala Ave Maria, a prije nego što su se razišli zapjevali su Marijo, svibnja kraljice!

   

Ante je bio i ranije prihvaćen među svojim susjedima. Hrvatska vojska je među običnim narodom i danas, bez obzira na to što o tome mislili političari i svjetski manipulatori, prihvaćena kao istinska vrednota i trajni izraz hrvatskog identiteta. Njegov susjed, Karlo, rado se s njim družio i sa svojom suprugom često je boravio u njegovoj kući, još dok je Antina prva supruga bila živa. Rado je dolazio i sada, dapače, sad je dolazio još radosniji i opušteniji, jer Karlu poznaje od njenih srednjoškolskih dana. Družila se s njegovom kćerkom. I jedva je čekao da svojoj Ljiljani, tako mu se zove kći, ispriča najnoviji hit iz susjedstva.

- Znaš li ti koga je Ante oženio? Tvoju kolegicu. Sjećaš se, dolazila je k tebi prije nego si se odselila. Karla ti je od Antine kuće napravila dječji vrtić. Svake nedjelje je kod njih na ručku nekoliko djece iz Dječjeg doma. A on je postao… čekaj, kako se ono kaže - oficir? Nije, kapetan? Nije, časnik? Ma nije…

- Legionar. Marijin legionar. Stvarno? Ante je postao Marijin legionar! Pa sad si me baš ugodno iznenadio, nasmijala se Ljiljana.

- Ali ja ću ga svejedno zvati - časnik. Ljepše mi je. Marijin časnik, zaključio je gospon' Karlo, kako ga je voljela zvati Karla, Antina žena.

>[SADRŽAJ]<