Sva raskoš ovog proljeća, sve ljepote svibnja i sav život koji je oko njega bujao, ključao u svojim bogatstvima, na Antu su se sručila kao razorna bomba. U ove prelijepe, tople, a ipak blage dane, sve ono zbog čega se njegova duša tijekom proteklih mjeseci smrzavala i grčila - sad se kao u svjetlu eksplozije bombe (scene s ratišta još su mu bile najbliže asocijacije), u bljesku nepodnošljive ljepote oko njega - raspalo u komadiće, i svaki komadić je bolio do neizdrživosti. Jedva je živio, ako se ovo iskustvo praznine, nakon što je sve što je imao i volio - izgubio, uopće može nazvati životom.

Klečao je u kapelici Snježne Gospe, male i ljupke crkve u samom srcu grada, koja je, unatoč činjenici da je uz tramvajsku stanicu i tržnicu, poznata kao oaza mira i tišine. Tu je jednom, kad se vraćao s posla, slučajno navratio, a nakon što se zagledao u prelijepi Gospin lik, u njezino milo i ljupko lice, poželio da nikada ne napusti ovo mjesto, pogotovo da se vrati kući čija je praznina, tišina i ukočenost srce ispunjavala jezom. Djevičanstvo, materinstvo, ljupkost, neka metafizička prihvaćenost i milina, s Gospina lika zračili su takvim mirom da mu se jednostavno nije išlo… Tu bi najradije ostao i prespavao, samo kad bi mogao. Sljedeći dan, nakon posla, opet je bio tu i samo je promatrao Gospin, Isusov i Josipov lik… Premda je grad bio zasipan nebrojenim projektilima sa svih strana, oltaru ove kapelice ništa se nije dogodilo… Kasnije je čuo da je čudom upravo ova kapelica bila pošteđena razaranja i tijekom Drugoga svjetskog rata, a još kasnije - da je tu, stjecajem okolnosti (ili Božjom providnošću) svoju mladu misu imao kardinal Franjo Šeper, jer mu je stric bio župnik u ovoj župi… Sve te činjenice mu u neko drugo vrijeme mogu nešto značiti, ali dok je sam, shrvan, prazan i posve izgubljen u svojoj boli klečao u zadnjoj klupi i promatrao lice Isusove majke i bezazlenu opuštenost Djeteta Isusa na rukama Majke, njemu je bio potreban samo mir.

Upravo zato je odmah, čim su ušle u kapelicu, primijetio skupinu žena, nadajući se da će odmah i otići. Naime, mnoge su žene tu navraćale dok su se s punim vrećicama i košarama vraćale s tržnice, i nije mu bilo baš svejedno kad je shvatio da će tu ostati bar neko vrijeme, jer su žene posjedale i počele pjevati marijanske pjesme i moliti krunicu. Ostao je… I tako mu se nikamo nije žurilo. Dapače… A doživio je čudo! Svakom Zdravomarijom, svakom pjesmom, on je bivao sve mirniji. Njihovi jednolični zazivi "Zdravo Marijo…" postajali su kao melem na svaku ranu njegova teško izranjenog bića. Kući je otišao utješen i smiren. Sljedećeg petka, baš kao i prvi put, u isto vrijeme, iste žene su se okupile i ponovno zajedno molile. Nije im se pridružio (pitanje je bi li uopće znao moliti krunicu), ali je bio na svom mjestu i - ponovno se osjećao nekako jačim, okrijepljenim, mirnijim, spokojnijim… S više "otklona" mogao je promatrati svoj život.

Nakon duge i teške bolesti umrla mu je voljena supruga. Nisu imali djece, premda su se do njene teške bolesti tome nadali. Njegova teta također nije imala djece, pa im je dala svoju kuću u zamjenu za njegu u bolesti i starosti. Oni su to prihvatili, ne zato što bi im bilo stalo do kuće (i sami su bili imućni, jer su oboje radili i bili marljivi ljudi), nego da pomognu teti, nakon što je ostala udovica. A onda - u kratko vrijeme su umrle obje! Upravo u to vrijeme počela je medijska "paljba" po hrvatskim braniteljima, nazivajući ih različitim pogrdnim imenima, od kojih se Antina duša raspadala. Braniti svoj dom, svoj grad, svoju domovinu, svoje uspomene, svoje svetinje - njemu je bila čast i nema te cijene kojom bi mogao naplatiti svoje domoljublje, a sad… Toliki njegovi suborci, izranjeni i na tijelu i na duši, razočarani i odbačeni, ili su na rubu života, ili su, svojom voljom, živjeli život nedostojan čovjeku koji ljubi do boli, pa su takav život odbacili.

Ponovno je klečao u kapeli Snježne Gospe. Glavom uronjenom među dlanove, prepušten osjećajima, uspomenama, beznađu, nije ni primijetio da su žene već završile svoju molitvu, svoje krunice i pjesme Gospi u čast. Trgnuo ga je blagi dodir ruke po ramenu:

- Gospodine, što Vam je? Pođite s nama, Već nekoliko puta sam Vas ovdje vidjela. Vi patite! Što Vam je? Vi ste skršen čovjek. Dođite! Budite s nama. Idemo sad najprije na kavu, da se dogovorimo i malo popričamo, a nakon toga ćemo ići na misu. Obavit ćemo svibanjske pobožnosti.