Ponekad susretnem ljude koji se čude da (kako znaju reći) još uvijek radim u školi. Ispada da je rad u školi strašna mana, s kojom se čovjek mora pomiriti, ukoliko je se ne da popraviti. Da, reći će tako za nekoga tko radi u školi, dobar je on (ili dobra je ona), ali - još uvijek radi u školi. Poneki od nas, koji radimo u školi, zavaravaju se pričama o dobrim starim vremenima. Istina je da učitelji nikada nisu bili cijenjena skupina ljudi, niti ih se ozbiljno shvaćalo. Ta tko bi ozbiljan, ako drži do sebe, posvetio život dangubljenju s djecom. Ako smo tome posvetili život, mi koji još uvijek radimo u školi, onda očito s nama nešto nije u redu. Ili smo lijeni i nesposobni za išta drugo, ili smo glupi, ili entuzijasti (dakle, opet blesavi).

Ja sam, nimalo opterećen mišlju kamo me ljudi svrstavaju, još uvijek u školi zato što smatram da od toga nema ništa potrebnije. A u školi radim kao vjeroučitelj, jer smatram da od toga nema ništa korisnije.

Jedan od ključnih razloga radi kojega sam još uvijek u školi jest činjenica da mi taj posao pomaže rasti u vjeri. Pomaže mi da mogu vjeru bolje razumjeti i kvalitetnije prihvatiti. Jer da bih je mogao tumačiti moram je najprije sam shvatiti, a da bih je mogao svjedočiti moram je najprije sam živjeti. A ako je shvaćam i živim, onda sam - vjernik.

Drugi razlog je nevjerojatno bogatstvo koje mi Bog po učenicima daruje. Bogatstvo koje se krije u njihovim mislima, riječima pa čak i u pogreškama.

Jednom sam pitao Anu kada je započeo, a kada završio II. vatikanski sabor. Odgovorila mi je da je započeo 1962. godine i da još uvijek traje.

Takav odgovor ne može čovjeka ostaviti ravnodušnim. Goni na razmišljanje o milosnom događaju II. vatikanskoga sabora i o njegovoj prisutnosti u našem prostoru i vremenu.. Taj Sabor nije događaj koji ima početak i kraj. To je događaj, kako i ne htijući posvjedoči Ana, koji je jednom započeo i još uvijek traje. Još uvijek se događa. Još uvijek se aktualizira.

Anin odgovor me potaknuo na razmišljanje o Crkvi, o Crkvi u suvremenom svijetu, o Božjoj Riječi, o liturgiji, o pastoralu, o ekumenizmu i o mnoštvu drugih stvari. Koliko je II. vatikanskog sabora u meni? Koliko u ljudima s kojima surađujem? Koliko u mojoj mjesnoj Crkvi?

Traje li još uvijek II. vatikanski sabor ili smo ga zaključili prije 40 godina?

Ivan je, razmišljajući o ljubavi, rekao da u ljubavi nema rednih brojeva. Ljubav ne kategorizira. Ljubav konkretizira. Ne postoji rang lista ljubavi. Ljubav postoji ili je nema.

Dok je Ivan govorio palo mi je na pamet koliko puta se čuje pitanje upućeno djeci, u kojemu se od njih traži da kažu koga više vole: mamu ili tatu, djeda ili baku, brata ili sestru, ovogmena ili onogmena. I zbunjujemo djecu tražeći da se opredjeljuju. Tražeći da prave razlike. Tražeći da gradiraju svoju ljubav. Tražeći da slažu po redu. A u ljubavi nema rednih brojeva. Ljubavi ili ima, ili je nema.

Dok se govorilo o odnosu slobode i odgovornosti, Silvija je rekla da se u školi ne osjeća slobodnom pa da se zato ni ne osjeća odgovornom. Nametnute norme osjeća kao strano tijelo od kojega se treba braniti. Aktivno ili pasivno - svejedno. Ako se brani aktivno, onda ćemo je okarakterizirati kao zločesto dijete, a ako se brani pasivno, onda ćemo zaključiti kako nije ni za što, ali bar ne smeta.

Zašto od škole ne napravimo kuću u kojoj je dobro biti? Kuću koju ćemo moći smatrati svojom. U kojoj će se poštivati naša sloboda i izgrađivati naša odgovornost. U kojoj ćemo se doživljavati kao ravnopravni partneri. Kao tražitelji smisla.

Na početku svakog sata vjeronauka pomolimo se tako da netko od učenika pripremi molitvu. Ti trenuci su pravi blagoslov. Molitve su tako duboke i poticajne. One koje me se najviše dojme, njih skupljam. Sanjam o tome da ih jednog dana objavim u posebnoj knjizi. Da i drugi, bar nakratko, osjete blagoslov koji ja doživljavam svakodnevno. Zato jer još uvijek radim u školi.