U Bibliji, srce često označava ono duhovno u čovjeku, zapravo istinsko središte osobe, moglo bi se reći onaj najintimniji "ja" u svojoj srži. Upravo taj najintimniji "ja" i to istinsko središte osobe kod čovjeka Isusa je neodjeljivo sjedinjeno s Božanstvom, te su Bog i čovjek potpuno sjedinjeni u Isusu iz Nazareta. Isus je jedina osoba, u kojoj su dvije naravi: božanska i ljudska. Isus Krist savršen je u svom božanstvu i savršen u svom čovještvu. Po božanskoj naravi jednak je Ocu, dok je po ljudskoj naravi jednak nama ljudima u svemu, osim u grijehu. Srce je Isusovo s "Riječju Božjom bitno sjedinjeno".

Budući da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, njegova ljudska patnja, koju je podnio za nas ljude, te njegova slava i opraštanje grijeha ljudima, ima božansku moć i snagu. Također možemo reći da je Bog za nas ljude trpio u Isusu, ali naravno na božanski način, tj. trpio je u drugome, u svome Sinu.

Kristovo je Srce "od Duha Svetoga sazdano". U Vjerovanju ispovijedamo da je Krist "sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom". A u Evanđelju po Mateju zapisano je što je anđeo Josipu rekao u snu: "Nemoj se bojati kući dovesti Mariju, jer je ono što je u njoj začeto, od Duha Svetoga." (Mt 1, 20)

Svako djelo koje je Isus činio u svom zemaljskom životu bilo je djelo učinjeno po Duhu Božjem. Isusova čudesa, kao i preobraženje na gori, muka i uskrsnuće, djela su Oca i Sina i Duha Svetoga. I kao što je gorući grm, u kojem se Bog objavio Mojsiju, gorio, a nije izgarao (Izl 3,2), tako i ljubav "gori" u Srcu Sina Božjega ne "izgara", jer ta ljubav je sam Duh Sveti koji izlazi od Oca i Sina. Sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici kaže: "Bog je ljubav" (1 Iv 4, 8). Bog nam se objavio kao ljubav, zato tko ljubi u Bogu ostaje. Božja nas ljubav oslobađa od grijeha i smrti (one duhovne), ona je naša snaga, utjeha u našim patnjama. Srce Sina Božjega puno je ljubavi za čovjeka. Svakome koji istinski traži Boga, svakome koji vjeruje u Krista Spasitelja i Otkupitelja, Bog upućuje ove riječi: "Ljubavlju vječnom ljubim te. Zato ti sačuvah milost" (Jer 31, 3) i "dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim" (Iz 43, 4).

Jedino savršeno srce, jest Srce Sina Božjega koje se zajedno s Bezgrešnim Srcem svoje Majke Marije objavljuje nama ljudima na spasenje i za utjeha. Nigdje ne možemo biti tako sigurni kao u Isusovu Srcu. Nitko nam ne može tugu zamijeniti radošću, niti u zamjenu za grijeh dati nam Božje oproštenje i život, osim vječne Riječi po kojoj je sve postalo, jer u njoj bijaše Život.

Srce Isusovo je neizmjerni ocean milosrđa. Čovjek ničime ne može zaslužiti Božju milosrdnu ljubav, jer za nju ne postoji cijena. I ne može postojati. Čovjek ne može zaslužiti da Bog zbog njega ide na križ. Često premalo razmišljamo o tome koliko smo "stajali" samog Boga, o tome koliku je patnju za nas podnio Božji Sin. Kako je tu patnju i još veću duševnu, zbog tog što čovjek često izabire duhovnu smrt i odbacuje Boga, podnijelo Isusovo Srce, koje je prepuno dobrote i samilosti? To je Srce bilo do smrti poslušno, iako je bilo "zbog opačina naših satrveno". Ali bez tog Srca mi ne možemo učiniti ništa. Jer to je Srce izvor života. To je Srce naše nebo. To Srce je ljubav sama, što "izgarajući" daruje život, pravi život - život bez kraja.

Crkveni oci, koji su živjeli gotovo više od tisuću godina prije nego je prvi puta slavljen blagdan u čast Presvetog Srca Isusova, pozivali su se na odlomke iz Ivanova Evanđelja 7, 38 i 19, 34: "jedan od vojnika kopljem mu probode bok pa odmah poteče krv i voda". Na neki način tu je već početak štovanja Srca Isusova. Posebno se širi štovanje Srca Isusova u srednjem vijeku. A papa Leon XIII. naredio je posvetu cijelog svijeta Presvetom Srcu Isusovu. Isus nas svakoga dana, a na osobit način u prve petke svakog mjeseca poziva: "Ako je tko žedan, neka dođe k meni, i neka pije tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode." (Iv 7, 38)