VERITAS - br. 10/2005

>[SADRŽAJ]<

PRIČA

IZAZOV MISIONARSKOG POZIVA

Žena u bijelom

S nekom sjetom i nostalgijom uvijek je slušala o misijama, jer je kao djevojčica jednom vidjela o. Antu Gabrića i njegov lik joj se snažno urezao u sjećanje. Kad god bi pomislila da joj je nešto preteško, i da je na kraju snaga, sjetila bi se: "kako je tek misionarima!"


ANA PENIĆ

Vrelina ljeta topila je asfalt. Hrvatski radio je svakog sata upozoravao srčane bolesnike i djecu da ne izlaze iz kuće, a sve ostale, koji nisu neophodni za normalno funkcioniranje grada da piju puno tekućine, i, po mogućnosti, klone se izravnog utjecaja sunca.

Vedrana je bila jedna od njih. Svoje radno mjesto, za pultom u pošti prihvaćala je kao dar Božji. Plaće su u Pošti uvijek bolje nego na drugim radnim mjestima, a ona je za svoje mjesto i - prekvalificirana! Umjesto srednje škole, koja je tu potrebna, ona ima završen fakultet. Ipak, tu uvijek sretne mnoga lica, posao je dinamičan, i nikako se ne bi mogla požaliti da joj je dosadno ili da ima viška vremena. Ima muža, petero djece školske dobi, a ipak - ne samo da su svake nedjelje na misi, nego idu i na svibanjske i listopadske pobožnosti kad god im to raspored sati dopušta. Sad su praznici, pa joj je još lakše, jer najstarija djeca dio svakodnevnih obveza sama obavljaju. Sve ih je odgajala u vjeri da - ma što god im se dogodilo u životu - imaju Majku, onu koja ih nikada neće iznevjeriti, kao što ni nju nije nikada iznevjerila, a to je - Majka Isusova!

Ipak, s nekom sjetom, nostalgijom uvijek je slušala o misijama, jer je kao djevojčica jednom vidjela o. Antu Gabrića i njegov lik joj se snažno urezao u sjećanje. Kad god bi pomislila da joj je nešto preteško, i da je na kraju snaga, sjetila bi se: "kako je tek misionarima!"

   

Uredno je primila novac i kad je vraćala ostatak - vidjela je ruku u bijelom rukavu. Nesvjesno je podigla pogled da vidi tko to po ovakvoj vrućini nosi duge rukave - i kao da sanja - zagledala se! Pred njom je bila redovnica, sva u bijelom, s bijelim velom na glavi, poput bijele vile iz priča koje su njena djeca kao mala čitala.

Uz bijelu redovnicu prepoznala je časnu sestru, orguljašicu iz kapucinske crkve, gdje je s djecom obavljala devetnicu Srcu Isusovu. Ohrabrila se i upitala:

* Sestro, odakle ste?

- Iz Benina, to je naša susestra - umjesto "bijele sestre", s osmijehom je, očito i sama ponosna, odgovorila njezina susestra.

* Mogu li Vas posjetiti? Htjela bih s Vama razgovarati. Misije su mi jako drage i danas. Mogu li, sestro?

- Možete, kad Vam odgovara, rekle su sestre zajedno, nakon nekoliko trenutaka "usuglašavanja".

* Može li sutra poslije mise u 9 sati? Sutra je državni praznik pa ne radimo.

- Može! Mi Vas čekamo oko 10 sati. Znate gdje je naš samostan?

* Znam! Kako ne bih znala? Pa tamo smo kao djevojke imale duhovne vježbe. Vidimo se onda sutra u 10. Dogovoreno?

- Dogovoreno! Vidimo se!

   

S kavom, čokoladom i slatkišima, te pregršt uspomena, Vedrana je uzbuđeno stupila u samostansko dvorište. U prelijepom vrtu su mlade "časnice" uređivale ruže i plijevile travu oko ostalog cvijeća, i tako uređivale cvjetno okružje kipa Gospe Lurdske. Vedrani se film vratio u godine kad je kao mlada djevojka tu imala duhovne vježbe. I sad joj je sve bilo jednako lijepo. Nije bila sigurna je li to samo zbog uspomena, ili je točno ono što je zapamtila iz filma "Zemlja sjena": "Sadašnja radost bit će utjeha u budućim bolima", ili je to normalno da nam bivši snovi u prozi sadašnjosti sami po sebi - izgledaju lijepi. U ovom samostanu, sad vidi, ta je ljepota i radost - stvar trajne sadašnjosti.


Vedrana je nesvjesno podigla pogled da vidi tko to po ovakvoj vrućini nosi duge rukave - i kao da sanja - zagledala se! Pred njom je bila redovnica, sva u bijelom, s bijelim velom na glavi, poput bijele vile iz priča koje su njena djeca kao mala čitala. Uz bijelu redovnicu prepoznala je časnu sestru, orguljašicu iz kapucinske crkve, gdje je s djecom obavljala devetnicu Srcu Isusovu.


Na vratima ju je s osmijehom čekala s. Doroteja. Uvela ju je u sobu dnevnog boravka za goste i počela svoju životnu priču, koju je Vedrana doživljavala kao ispovijest vjere, ljubavi, hrabrosti, kreativnosti, predanja i nadasve - uzajamnog povjerenja između jedne jednostavne Zaručnice i njezina Zaručnika. Zahvalno je slušala i upijala svaku riječ.

S. Doroteja Dunđer, ponovno se predstavlja, sedmo je dijete u obitelji Hrvata iz Bosne, a roditelji su imali trinaestoro djece. Od djetinjstva je gledala časne sestre koje narod zove Marijine sestre, i pridružila im se nakon osnovne školi. Slijede godine služenja najmanjima (retardiranoj djeci, starcima, bolesnicima) u Apatinu, na Kosovu, u Zagrebu, gdje je završila teologiju kod isusovaca i u isto vrijeme radila, kao medicinska sestra. Već 17 godina je misionarka u Beninu, gdje je veliko siromaštvo, velika vlaga i velike vrućine, a malarija, plućne bolesti i astma - "domaće bolesti". U 17 godina teškog, mukotrpnog rada, u nemogućim uvjetima, u zemlji gdje je većina stanovništva još uvijek poganska, ona i njezine susestre, sve hrvatske Marijine sestre (danas ih je tamo 5) danas djeluju u prvom redu na suzbijanju bolesti, a do sada su obdareni i s 14 sestara, rođenih Beninki, koje su nada ne samo njihove zajednice, nego i dar Crkvi u Africi. Imati sestre koje prihvaćaju Pravilo i život redovnice u vlastitoj kulturi i u vlastitom narodu koji je posve različit od kulture, naroda i zemlje iz kojeg redovnice dolaze - veliki je znak dobrote Božje spram hrvatskih sestara i jamstvo života Crkve u sljedećim stoljećima i u budućim vremenima. Jer - ove sestre nemaju nikakvih stalnih prihoda, one ne rade za daću koja svaki mjesec stiže na tekući račun i može se računati de će svaki mjesec stići nova svota, nego iz, psiholozi bi rekli, bezuvjetne ljubavi spram Boga i naroda koji su im povjereni, pa i njihova vjera i radost ne ovise o bilo kojem ovozemnom "faktoru", nago o vjeri u Providnost Božju, koja se brine i za ptice nebeske, pa kako ne bi za njih - kojima je toliko toga potrebno - ne za njih, nego za sve one koji su im povjereni. A povjerena im je i djevojka bez nogu i ruku, i djeca siročad, i cijele obitelji koje u sestrama s medaljicom Majke Božje vide opipljivu nadu da Bog nije ni njih zaboravio, kako im sestre govore. Ne samo riječima, nego ljepotom, dobrotom, srcem, koji se grije i Živi od Srca Isusova i Srca Marijina.

   

Dok je, kasnije u kapeli, klečala pored s. Doroteje, Vedrana se osjećala ljepše i ugodnije. Takvom je ugodnom ljepotom zračila - ova žena u bijelom.

>[SADRŽAJ]<