Čovjekoliko biće može biti ateističko, ali čovjek je uvijek i svuda religiozno biće. Sva kultura i civilizacija su duboko prožete religioznošću, i dostigle su vrhunce u umjetnosti, glazbi i književnosti u religioznom nadahnuću. Religija i religioznost je nešto nužno vezano uz čovjeka, njegova je odlika i ono čega se ne može odreći. Religija je stvarna i značajna čovjekova pojava.

Iako je ova tvrdnja sigurna, ipak najviše je osporavana. Upravo zato što se ostale čovjekove bitnosti odnose na njegovo prostorno-vremensko-društveno usmjerenje, religioznu stvarnost doživljava na poseban način. Predmet religioznosti nadilazi prostor i vrijeme, i upravo jer to čovjek ne dohvaća svojim osjetilima osjetljivo i zorno, to se kod nekih pojavljuje sumnja o postojanju predmeta religioznosti, božanstva.

Što je religija? Možemo je definirati opisno kao skup istina, obreda, struktura, kojima čovjek izražava svoje priznavanje, štovanje i ovisnost o svetome, božanskom, numinoznom.

Što je "sveto", numinozno, izvanvremensko i izvanprostorno? Gotovo ga je nemoguće definirati. To je jedan od pojmova (kao i istina, dobro, lijepo) koji se ne mogu definirati. "Sveto", božansko i predmet religioznosti, možemo samo opisati prema značajkama - po tome kako se očituje. "Sveto" nije plod mašte, odraz želja, neka hipoteza, već objektivna stvarnost, zbilja. Ono je neizmjerno, nadilazi svijet i prostor, iako djeluje u njemu, ali ga ne može obuhvatiti, transcendentno je. Ono je najviša i najveća vrijednost, središte svega, i sve se oko svetoga okreće. I konačno, nije predmet, materija, stvar, već Osoba s kojom se može stupiti u osobni dodir i stvoriti osobni prisni odnos.

Religija je, prema tome, osobni susret i odnos sa svetim, osobnim, stvarnim i transcendentnim Bićem. Zato ne nazivamo religijom i religioznim činom to što netko proučava i analizira sveto, ili povijesno ispituje kako se religija pojavljuje u povijesti. Religija uvijek znači osobni susret s Bogom - svetim i živim.

Religija nije isto što i teologija, koja proučava pojavu religioznosti i njenog predmeta - Boga, dok religija izriče osobni odnos s Bogom; nije isto što i filozofija, koja se bavi svetim, božanskim, zadnjim stvarima, Pokretačem i dovršiteljem svega, ali više spekulativno i apstraktno, dok religija to doživljuje osobno, konkretno, odgovorno; nije isto što i umjetnost koja promatra sveto, božansko pod vidom lijepa i dobra; nije isto što i etika koja očituje brigu za čovjekove vrijednosti, daje pravila čovjekovim težnjama i vladanju. Religija je osobni susret s Bogom, pobožno i ponizno priznaje njegova veličanstva i svetosti.

Koji nas put vodi k religiji? Pavao mnoštvu u Listri kaže: Bog "ne ostavi sebe neposvjedočena; dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša." (Dj 14, 17) To je objava Božja zapisana u Knjizi prirode, koja objavljuje Božju "slavu".

Pakistanac pita časnu sestru, koja se u njegovoj zemlji posvetila skrbi neizlječivih: "Kako to da naši, koji studiraju na Zapadu, polude?" Sestra u čudu pita: "Kako to misliš?" Odgovori joj: "Pa postavljaju pitanje o opstojnosti Boga!"

I Stari i Novi zavjet to ponavlja. Psalmist kaže: "Bezumnik reče u srcu; 'Nema Boga!'" (Ps 53, 2) Starozavjetni mudrac veli: "Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga!" (Mudr 13, 1) To ponavlja i Pavao: "Gradeći se mudrima poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova." (Rim 1, 23)

Čovjek je, kako smo naglasili, religiozno biće. Svaka ljudska kultura je religiozna. Čovjek je po naravi neposredno otvoren "svetom". Njegov razum je sposoban otkriti Boga i njegovo djelovanje u stvorenom svijetu. Tu je temelj svim takozvanim prirodnim (kozmičkim) religijama.

Međutim, današnji čovjek je postao nekako areligiozan, ateistički. Njegov razum je sekulariziran, zatvoren u prostor fantazije, studija prirode i tehničkih otkrića, usmjeren na proizvodnju i na potrošnju. A čovjek je razumno biće, otvoreno neizmjernim prostranstvima svemira, nadvremenskoga i vječnog. Kraljevstvo je njegovo ne samo stvoreni svemir, već i Stvoritelj svega. Njegov duh nema samo otvoren pogled prema dolje, prema stvorenjima i stvorenim vrijednostima, već i prema gore, prema nestvorenim ljepotama; ne samo prema vani i vanjskom svijetu, već i prema bližnjima i Bogu.

Čovjekov razum, ukoliko nije okovan, zamračen, zakržljao, bolestan, otvara se prema mnogostrukim područjima tajanstvenog svijeta koji ga okružuje i poziva na razmatranje Božje stvarnosti koja mu se očituje kao jedina Stvarnost, zbilja, sigurnost, iako nikad neće uspjeti sve izrazi riječima, do dna shvati očevidnošću ovozemnih vrijednosti. Odatle sumnje i kolebanja.

Razumska spoznaja Boga ipak nije u stanju podržavati i hraniti religiozni život: prisnost s Bogom, ljubav, pobožnost, molitvu. Bog u svojoj velikoj ljubavi prema čovjeku, uz kozmičku objavu, daje mu i povijesnu objavu Boga. Bog je ušao u povijest, a preko svojih izabranika, patrijarha i proroka, postupno nam objavljuje svoj spasiteljski naum. Konačno, u Isusu Kristu sam Bog je sišao na našu zemlju. On je punina i završetak objave.

Ova povijesna objava je temelj židovske i kršćanske religije (dijelom i islama). Odlučno je u ovoj spoznaji svjedočenje Božjih izabranika - nadasve Isusa Krista i njegove Crkve - te zatim i prihvaćanje tog svjedočenja u vjeri. Samo vjera nam omogućava naš susret s Bogom. Vjera je ponizno, posvemašnje predanje čovjeka Bogu, koji je središe, jezgra, ishodište, duša i srce religioznog ozračja i doživljaja.

Eto, to je vjera koja se rađa u srcima "po poruci, a poruka riječju Kristovom", vjera koja je život. "Pravednik iz vjere živi" (Rim 1, 17; Gal 3, 11; Heb 10, 38), iz vjere u Isusa Krista, koji je punina i dovršetak kozmičke i povijesne objave.

Božić je otajstvo Božjeg ulaska u našu povijest da ostane s nama do svršetka svijeta - kao Emanuel, S-nama-Bog. Makar ga tjerali, odbijali, on ostaje s nama. To je objava Radosne vijesti - Evanđelja. U Djetetu Isusu otkrivamo istinito lice Božje, a to je da je Bog ljubav, da je čovjekoljubiv, da je postao naš brat, suputnik, drug, prijatelj na našim mračnim i prašnjavim putovima, da ih osvjetljava svojim svjetlom i svojom milošću.

Nije naš Bog, Bog filozofa i mudraca ovoga svijeta. Nije neosjetljiv za naše patnje i katastrofe, hirovit kao poganski bogovi, policajac koji samo čeka gdje ćemo pogriješiti da nas propisno kazni, špijun koji nas uhodi da nas uhvati u prekršaju. Bog Isusa Krista nije zavidan našoj sreći, koji nam brani da postanemo bogovi i gospodari svoje sudbine, što je trajna sotonska napast, već tamo od zemaljskog raja.

Ne, Bog je sama ljubav i dobrota. Želi našu istinsku sreću, naše spasenje, daje nam svoj božanski život i blaženstvo, svoju slavu i čast. Objavljuje se svakome, ne samo jednom narodu, nego svim narodima. I posebno onima koji su pritiješnjeni, bačeni na rub društva, ali ga traže svim svojim bićem.

"On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Mt 1, 21)

Evanđelist Luka nam opisuje objavu i poklon pastira. U vrijeme Isusovo pastiri nisu bili na časti. Za učene rabine oni su lašci i njihovo svjedočenje ne prihvaća se na sudu; oni su prokleti, jer ne poznaju, a niti mogu opsluživati Zakon. U narodu slove kao kradljivci, nečisti, odbačeni. Žive sa svojim stadima na rubu obradive zemlje, izvan gradova, kao drugorazredni građani, opasni za društvenu sredinu, izbačeni iz zajednice.

Međutim, oni su zaista "siromasi" Gospodinovi, oni koji čekaju spasenje Izraela, predstavnici su najboljeg dijela Izraela. Njih obasja slava Gospodnja i prvi slušaju radosnu vijest: "Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin." I znak je: "novorođenče povijeno, leži u jaslama".

Prvi prisustvuju nebeskoj liturgiji koja veliča djelo spasenja: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!" Božansko Dijete daje slavu Bogu na nebu, nosi mir zemlji, a ljudima ljubav. Slava na nebu pripada Ocu nebeskom, mir na zemlji donosi Sin Božji, a ljubav ljudima dar je Duha Svetoga. Imamo tako i ovdje sažetu ispovijest vjere u Oca, Sina i Duha Svetoga.

Pastiri pohitješe i pronađoše novorođenče u štali, gdje leži u jaslama. Ušli su u štalu. Neugodni zadah, zagušljiv zrak, smrad... njih ne smeta. Isus je došao kao siromah svojim siromasima. Da uzljubimo i shvatimo siromahe, moramo postati njihova braća, doživjeti stvarnost siromaštva.

Evanđelist Luka, "pisac Kristove dobrote", prikazuje nam Isusa već siromaha u štali, u jaslama... kao prijatelja siromaha, solidarnog s onima koji su društveno ugroženi, potisnuti, odbačeni. Upravo oni imaju povlašteno mjesto u Isusovoj ljubavi.

Evanđelist Matej donosi Isusovo rođenje u većem sjaju, u poklonu mudraca. Ne kaže nam odakle dolaze mudraci. Kaže da dolaze "s Istoka", što je širok pojam. To može biti: iz Arabije, Nabateje, Mezopotamije, gdje cvate astrologija i trgovina; ili iz Perzije, gdje učenici Zoroastra, mega-ven dionici božanskog dara, promatraju nebesa da otkriju kada se ima roditi onaj koji će povesti konačni rat protiv sila mraka i zla i uspostaviti novo doba, novi eon, novi svijet.

Ne znamo ni što su bili? Magi, mudraci, astrolozi, trgovci, znanstvenici? Niti nam Matej kaže koliko ih je bilo. Od četvrtog stoljeća spominju se njihova imena: Gašpar, Melhior, Baltazar. Predstavnici su triju ljudskih rasa (Šema, Hama, Jafeta); triju kontinenata (Europe, Azije i Afrike); triju čovjekovih životnih dobi (mladić, zrela dob, starac).

Od četvrtog stoljeća nazivaju ih kraljevima: okrunjeni su, dolaze s bogatim darovima Isusu na poklon.

Evanđelist o svemu tome šuti. Sigurno je da su to pogani koji ne pripadaju narodu izabranja. Vođeni čudesnim znakom, u kojem otkrivaju rođenje "židovskog kralja", dolaze u Jeruzalem i židovski pismoznanci im otkrivaju gdje se ima roditi "židovski kralj". Na temelju istraživanja Knjige prirode i Božje objave u Svetom pismu, dolaze pred Isusa sa zlatom, tamjanom i smirnom. Nemamo ovdje jaslice i štalu, nego kuću. Uđu u kuću i ugledaju Dijete s Marijom, njegovom majkom, padnu ničice i poklone mu se. Sve nekako odsijeva sjajem, veličinom dostojanstvom. Ostvaruju se proročki navještaji koji govore o bogatstvu naroda koje se slijeva u Jeruzalem, primajući za uzvrat svjetlo, nauk i život vječni.

Lukino i Matejevo izvješće Božića nadahnuti teolog evanđelist Ivan, duhovskim riječima iznosi u blistavoj stranici svog Evanđelja i sveukupne ljudske književnosti: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine... Doista od punine njegove svi mi primismo... Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani." (Iv 1, 14.18)

Prva tri evanđelista nam žele otkriti otajstvo Kristova rođenja, otajstvo Božića. Bog je ušao u našu povijest, postao je čovjekom, i objavio nam istinito lice Boga našega, Boga koji je ljubav i koji ljubi čovjeka, posebno siromaha, napuštenoga, otpisanog, kao što su to pastiri po shvaćanju svojih suvremenika. Objava Božje ljubavi nije jednostrana: svi su mu narodi dragi, spasenje je ponuđeno svima, svi su ljudi njegovi miljenici. I "onima koji ga prime" iz svakoga naroda i jezika na zemlji, podaje moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njega.

Božić! Dan radosti mira i sreće! Jer je na zemlju sišao Emanuel, S-nama-Bog. Otvorimo se Božjoj ljubavi i kucajima brata čovjeka koji trpi i traži našu ljubav, da nam Božić bude dan velike radosti i istinske sreće.