Želim naglasiti i još jednom sve nas podsjetiti da se nalazimo pod neposrednom zaštitom i zagovorom nebeske Majke Marije. Neka nas ova činjenica ohrabri u našim nastojanjima da nasljedujemo njezina sina Isusa Krista u svom svakidašnjem životu. Izbliza promatrajmo što Marija čini, što govori, kako se ponaša i kako moli. Promatrajmo u njoj remek-djelo Božje ljubavi, jer ona nam sama svjedoči: Velika mi djela učini Svesilni!

Nastojat ćemo još bolje čuti, razumjeti i prihvatiti ono što nam poručuje kao majka i zagovornica. Ako se prislonimo na majčino srce bit ćemo sigurni da se nećemo nikada izgubiti. Da bismo to što vjernije ostvarili, otvorimo svoju dušu Božjem djelovanju. Bog i Marija nagradit će našu dobru volju i spremnost.

Vjerujmo svim srcem Božjoj ljubavi. Vjerujmo svim srcem Bezgrješnom srcu naše nebeske Majke Marije. Oprostimo od sveg srca svima koji su nas bilo kada i na bilo koji način povrijedili. Ne dopustimo da nam nepraštanje zatvori dotok Božje milosti, zdravlja i njegovih brojnih darova. Molimo često srcem:

Marija je dragocjeni Božji biser, izrađen u radionici samog Duha Svetog. I kad je došlo dugo očekivano vrijeme da se na svijetu pojavi Sunce pravde, Isus Krist naš Spasitelj, pojavila se prije njega prekrasna jutarnja Zora, iz čijeg se krila rađa Božje Sunce s kojim započinje novi dan za ispaćeno čovječanstvo.

Mariji, izabranici Božjeg srca dolikuju najljepše riječi i pjesme, ali ni one nisu dovoljno snažne da dočaraju nutarnju ljepotu te ponizne duše. Ona je savršeni lik svih Božjih zamisli s čovjekom. Kad je začetnik zla, Sotona, zaveo prve ljude i u njih ugradio neposluh i mržnju prema Bogu, sve je izgledalo beznadno i izgubljeno. Sva ljepota Božjih nauma s čovjekom pretvara se u groznu pustoš. Prvi ljudi napuštaju svoj raj, obasjan suncem Božje ljubavi i kreću u noć - tada još uvijek nepoznatih zamki Zloga, koji jedva čeka da svoju zluradost iskoristi na, što je moguće grozniji način.

No ipak, jedno obećanje koje im je Bog dao, prati ih na tom putovanju kroz noć. To je za njih, doduše, samo jedna svijetla točka, ali na njihovu i na našu sreću neugasiva točka koja će se jednog dana pretvoriti u sjajnu zvijezdu Danicu. Dakle, obećanje u obliku radosne vijesti za čovjeka, a osude za Sotonu, koje glasi: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3, 15), počelo se ispunjati trenutkom začeća Žene čiji će Sin satrti glavu opakoj zmiji. Bez obzira koliko je čovjek lutao, i još uvijek luta, udaljen od Boga, on nikad nije u svojoj najdubljoj intimi zaboravio to spasonosno Božje obećanje. To je ona velika i neuništiva nada, koja se ne gasi ni pod naletima razornih vjetrova zla.

Što se više približavao veliki dan Božje samoobjave ljudima, sve je jače svjetlilo i njegovo obećanje spasa. Tako su mnogi proroci zapazili i navijestili skori dolazak tog obećanog svjetla koje će rasvijetliti dugotrajnu tamu ljudskih srdaca, a tužaljke zamijeniti pjesmama radosnicama. U tom smislu prorok Izaija kliče:

"Evo, začet će Djevica i rodit će sina i nadjenut će mu ime Emanuel!" (Iz 7, 14). Od tog trenutka svaka je Židovka živjela u posebnoj nadi da će možda baš ona biti ta sretna majka Emanuela. Mnogi su se molili na tu nakanu, mnogi su maštali o tom trenutku, ali je tajna dugo ostala skrivena u Božjem srcu. U sretnom trenutku povijesti, u Izraelu je živjelo dvoje skromnih, jednostavnih i poniznih ljudi, bračni par u poodmaklim godinama, Joakim i Ana. Kao pobožni Izraelci u tim godinama mogli su još jedino žarkom molitvom ubrzavati dolazak tako željenog Mesije. Oni su to sigurno činili. Premda su patili zbog svoje neplodnosti, smjerno su se podložili volji Božjoj, koja ih je u očima ljudi udaljila iz kruga kandidata za tu privilegiranu ulogu.

Međutim, u očima Božjim oni su bili sretni izabranici, jer Božje misli nisu ljudske misli, niti Božji puti, ljudski puti. Baš je njima Bog podario milost da prvi iz neposredne blizine dožive i vide Zoru novoga dana, koja najavljuje izlazak Sunca što neće imati zalaska. Većeg i ljepšeg blagoslova pod svoje stare dane, Joakim i Ana nisu mogli ni zamisliti. Pogled u dječje lice male Marije višestruko im je nadoknadio sve životne patnje.

Jesu li tada znali u koga zapravo gledaju? Jesu li bili svjesni koga su rodili, kome su dali poljubac, koga su držali u naručju i grlili? To samo Bog zna. Ali jedno je sigurno, oni su imali tu privilegiju da ih svakodnevno ispunja radošću taj divni dječji pogled iz kojeg je zračilo samo nebo. Takve ljepote na zemlji nikada nije bilo. Ne samo da je bila nevino lijepa, kao Eva prije grijeha, nego je zaslugom svoga budućeg Sina Isusa tu iskonsku ljepotu uveličala do samog odsjaja božanske ljepote.

U takvom okrilju roditeljske ljubavi i divljenja, pod budnim Božjim okom rasla je Majka Spasiteljeva, žena Božjih obećanja, žena radosne vijesti, Kraljica neba i zemlje, predvodnica nepobjedive vojske nebeske… Zaista, u takvim okolnostima Sotona nije imao niti će ikad imati bilo kakvu šansu.

Nažalost naše je vrijeme takvo da mnogi ljudi više ni ne obraćaju pažnju na nekoga tko nije na prvim stranicama novina i časopisa. Koji ne postiže svjetsku slavu kao političar ili, biznismen, kao estradna zvijezda ili bar kao mađioničar. Ljudima današnjice nije zanimljiv ni privlačan govor o osobi koja je jednostavna, ponizna, bogobojazna, pobožna, samozatajna, nenametljiva. Sve je to za njih samo znak slabosti i nesposobnosti.

A za nas? Je li Marija naš pravi uzor? Nasljedujemo li više nju ili one koji se svakodnevno slikaju po TV-ekranima i u novinama? Nažalost, nekima su junaci malih ekrana veći autoriteti, nego roditelji, učitelji i vjeroučitelji zajedno. Zašto? Ljudske riječi mogu biti stručne, lijepo izražene i dotjerane, zanosne i emotivne, ali ako ih ne prate djela, iza svega će ostati jedino osjećaj gorčine i prijevare. Slike, kipovi i krunice, kojima se tako često resimo, u tom slučaju bit će svjedoci naše lažne pobožnosti. Uvjeren sam da to nitko od nas ne želi. Učinimo sve da se u našoj duši razgori novi žar konkretne ljubavi prema Mariji. Ljubav prema Mariji vodi nas ravno u Božje naručje. Zato nam od nje stižu spasonosne opomene:

Hoćemo li je čuti, razumjeti i poslušati, ne ovisi toliko o našem teološkoj ili nekom drugoj izobrazbi, koliko o našoj poniznosti i spremnosti da se podložimo poticajima Duha Svetog, kao što je i ona činila. Čuti i razumjeti Mariju mogu oni koji su, kao i ona, spremni izvršavati volju Božju u svom životu. Čuti i razumjeti Mariju mogu oni koji se bezuvjetno predaju Bogu da raspolaže njihovim životom. Sve drugo su samo možda pobožni, ali nažalost i neuspješni pokušaji dodvoravanja, da na lak i bezbolan način ostvarimo duhovne i materijalne koristi. Upitajmo se: Ima li smisla tražiti mnogo, a davati malo? Ima li smisla tražiti sve, a davati ništa?