Prateći "Zagreb film festival" (ZFF) nisam samo s izvjesnim naporom odgledao mnoštvo filmova, već sam još i pročitao brdo članaka o filmovima tog festivala (Bilten ZFF, Vjesnik, Večernji list, Jutarnji list). Ni u jednome članku tijekom tih tjedan dana nisam naišao ni na jedan sud o (sporadično filmski tematiziranoj) vjeri (i religioznosti) - bar objektivan, a kamoli blagonaklon. Samo mržnja ili predrasude. Ili oboje.

Osvrti kritičara u pravilu griješe kada je u pitanju vjera. Tako možemo čitati da je u Schaffnerovom kratkometražnom filmu "Sretan Uskrs" riječ o sukobu konzervativne stare generacije (otac) i napredne mlade (sin). (Bilten ZFF 2005., br. 5.) Ja sebe ne smatram konzervativcem, niti imam običaj braniti konzervativizam, ali ovaj put moram napraviti izuzetak, jer su pobrkani lončići. Da je otac konzervativan, ne bi sina silio na abortus, ne bi uzdizao poziv odvjetnika, kojeg silom nameće sinu, iznad obiteljske ljubavi i sreće, koju, uz opuštenost i odbacivanje zagrižene karijere (gramzivosti prema moći i novcu) u prvi plan stavlja sin. Film se ne može nazvati ni sukobom između religioznog oca i ateističkog sina. Onaj tko je tu ateist i izrazito ovosvjetski (karijera i novac) jest otac, a stavovi sina više odgovaraju kršćanskome duhu. Konzervativizam nipošto nije isto što i vjera, politički konzervativci često jesu skloni ovosvjetskoj moći, kapitalu i novcu, ali ipak, ukoliko je kritičar mislio na politički konzervativizam, čak ni politički konzervativci ne bi nekoga nagovarali (silili) na abortus. Što je pretjerano, pretjerano je.

Filmski kritičari ne samo da ne znaju što je to konzervativizam, oni ne znaju ni što je to religija.

Tako sam imao prilike čitati komentar na izraelski film "Oženiti se" (scenaristi i redatelji: Ronit i Shlomi Elkabetz), u kojemu piše da naslov (oženiti se) "dolazi od originalne lajne iz Biblije, oženiti neku bi, prema toj velikoj knjizi svih čuda, značilo: dati joj seksa, krov nad glavom i nešto da obuče. Što još ženi treba, jel´te?" (Bilten ZFF 2005., br. 6.)

Rekao bih da je "Oženiti se" film o teškoj patnji nevoljene žene, o njenoj čežnji za ljubavlju i slobodom. Izvanredno realistična, sjajno snimljena i glumljena obiteljska drama, mračne i klaustrofobične atmosfere, koja prikazuje kako naporna svakidašnjica razara otuđenu i svađalačku obitelj, punu međusobne roditeljske agresije i agresije djece. Glavni je katalizator toga pakla farizejski muž i otac, hladni bezgrešnik koji se slijepo drži propisa, toliko glup i kontraproduktivan da sili sina na vjerske obrede.

Dario Borković u Večernjem listu o istome filmu piše o akterima: "Ona je željna pažnje i priznanja svojih osjećaja, a on je tradicionalist, vrlo religiozan čovjek kojemu je Šabat bitniji od obitelji. Njihova djeca pritom pate..."

Po Borkoviću ispada da je muž "vrlo religiozan" i odatle, eto, pakao. Trebali bismo valjda biti manje religiozni. Međutim, na takav tip čovjeka upravo je Isus Krist ukazao, silovito i precizno. Sastavni je dio kršćanske religioznosti izbjeći takvo ponašanje. A vjerujem da je i židovska religioznost već odavno apsolvirala problem (u toj mjeri ograničenih!) farizeja.

Evo što o Hribarovom filmu "Što je muškarac bez brkova" Marijan Brala piše u Vjesniku: "U središtu zbivanja je ljubavna priča mlade udovice (...) i svećenika koji nailaze na brojne prepreke pri nastojanju da izbore ono što im je nadohvat (spolna ljubav), ali je i odijeljeno od njih zidom predrasuda, iluzija i nezgodnog mentaliteta." Nije riječ, dakle, ni o pogrešnom izboru zvanja, ni o dilemi između svećeničkog zvanja i bračne ljubavi. Svećeničko je zvanje pogrešno - kao takvo. Ono što svećenika održava biti svećenikom samo su "predrasude, iluzija i nezgodni mentalitet". Razumije se, te "predrasude, iluzija i nezgodni mentaliteti" postoje, ali se svećenikovi lomovi i dileme ne mogu svesti (reducirati) samo na njih.