Evanđelist Ivan nam, kao očevidac, živo opisuje čišćenje Hrama. Iznosi svoje sjećanje. Iako sva četiri evanđelista to donose, Ivan nekako najviše doživljajno. Gleda prodavače volova i ovaca, golubova, te mjenjače gdje sjede.

Isus je kao dijete donesen u Hram (Lk 2, 22), zatim kao dvanaestogodišnji dječak dolazi ponovno (2, 41 s.), pa kao mladić na blagdane, i sada kao onaj koji posjeduje "vlast". Gleda nered u Hramu. Kuća Oca njegova postala je kuća trgovačka. Načini bič od užeta kojima se vežu volovi i ovce, te istjera prodavače volova i ovaca, mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne pravite od kuće Oca mojega kuću trgovačku." Učenici se prisjetiše da je pisano: "Izjeda me revnost za Dom tvoj."

Sv. Marko dodaje: "I ne dopusti da nitko ništa ne prenosi (teške terete i štapove) kroz Hram." Naime, hramsko područje zahvaća gotovo 400 m i mogao je dobro skratiti put onaj tko je išao s istočne na zapadnu stranu grada. To i Talmud (židovska sveta knjiga) nalaže. Hram je mjesto molitve, žrtve i zahvale.

Isus se poziva na Izaijino proroštvo (Iz 56, 7) i ono proroka Jeremije (Jr 7, 11). Neki u tome vide samo jedan simbolični čin da se potvrdi proroštvo. Nastoje to potvrditi: Da je Isus takvo što učinio, Rimljani bi intervenirali ili bar hramska straža. Međutim, znamo da Rimljani nastupaju samo u vrijeme nemira, za meteža u Hramu. Zašto hramska policija nije intervenirala? Vjerojatno iz straha jer već ima mnogo hodočasnika u Svetom gradu, a tako i Isusovih pristaša. K tome farizeji su isto protiv korištenja svetog prostora za trgovinu koja donosi veliki novac saducejima, onima koji sve to vode. I shvatljivo je da je sve završilo samo raspravom.

Pitanje ostaje otvoreno: kada je Isus učinio ovo znamenje? Po evanđelistu Ivanu, na početku svojega javnog djelovanja, za prve Pashe u Jeruzalemu. Ostala tri evanđelista stavljaju događaj na završetak, u vrijeme posljednje Pashe. No sinoptici govore samo o jednoj i to o posljednjoj Isusovoj Pashi u Jeruzalemu. Pitanje tako ostaje neriješeno. Važna je poruka.

Židovi su se umiješali i postavljaju pitanje: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" Traže znak odozgor, kojom vlašću i autoritetom to čini? Isus im daje najveće i najodlučnije znamenje: "Razvalite ovaj Hram i ja ću ga u tri dana podići." Isus misli na Hram svojega Tijela, na vazmeno otajstvo, na svoju smrt i uskrsnuće. Apostoli su to shvatili tek pošto uskrsnu od mrtvih i "povjerovaše Pismu i besjedi Isusovoj".

Međutim, Židovi to shvaćaju doslovno i kažu mu: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?" Misle na obnovu "drugog Hrama", koju je započeo Herod Veliki prije četrdeset i šest godina i još će trajati 30 godina. Radovi prestaju tek 64. godine i tada 18.000 radnika ostaje bez posla.

Hram je simbol Jeruzalema i svega Izraela. Dnevno okuplja pobožne Židove Jeruzalema, a triput na godinu Židove iz Palestine, dok ga bar jednom u životu nastoji pohodi Židov iz raspršenja. Tu se izmjenjuju vijesti, raspravlja se o Pismima, budi se mesijanska nada, utvrđuje vjera, povezanost među Židovima. To je ono što je za Grke agora-trg, a za srednjovjekovne gradove trgovi.

No iznad svega, Hram je prebivalište Jahve, šekina, sveta prisutnost. Stoga reći nešto protiv Hrama isto je što i reći protiv samog Jahve, koji je to mjesto sebi izabrao. Zato ovaj događaj ostaje duboko utisnut u sjećanje Židova.

Dva svjedoka će na Isusovu sudu dati odlučujuće svjedočanstvo - ovaj reče: "Mogu razvaliti Hram Božji i za tri dana ga sagraditi." (Mt 26, 7) Isus je rekao nešto drugo. Ova dvojica su lažni svjedoci. Tri laži izriču. Isus nije rekao: "Ja ću razvaliti", nego "razvalite"; nije mislio na "rukotvoreni" Hram, nego na "nerukotvoreni"; nije mislio na zidani Hram, nego na Hram svojega Tijela, kako svjedoči sam Isus.

Isusova se izreka pamtila te su mu i na križu dovikivali: "Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i gradiš za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa." (Mk 15, 29)

I nakon uskrsnuća Židovi neće shvatiti znamenje čišćenja Hrama. Protiv Stjepana iznose svjedočanstvo: "Čuli smo ga, doista, govoriti: Isus Nazarećanin razvalit će ovo mjesto, i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije." (Dj 6, 14)

Ivan završava ovo izvješće riječima da su mnogi povjerovali u Isusovo Ime. Ipak ta vjera još nije bila ona potpuna. Tek nakon uskrsnuća učenici shvaćaju da njegovo proslavljeno Tijelo, postaje zaista Hram, Kuća Oca njegova, u kojoj se "istinski klanjatelji klanjaju u duhu i istini." (Iv 4, 23)

Isus liječi subotom i izaziva sablazan kod Židova. Subotom liječi čovjeka s usahlom rukom (Mt 12, 9-4), zatim zgrbljenu ženu (Lk 13, 10-19), pa čovjeka koji ima vodenu bolest (14, 1-6) te uzetoga u ribnjaku Betzatha u Jeruzalemu (Iv 5, 1-9).

Učitelji Zakona su dopuštali da se može prekršiti subotnji počinak, samo ako je u pitanju život bolesnika. U navedenim slučajevima nema opasnosti za život. Ovi su bolesnici mogli čekati do večeri, kada prestaje subotnji počinak. Marko nam govori o mnoštvu bolesnika koji su došli k Isusu, nakon završetka subotnjeg počinka (Mk 1, 12-14). K tome nisu se svi bolesnici Isusu obraćali molbom. Isus ih na svoju inicijativu ozdravlja. To je posebno izazivalo sablazan. Zašto je Isus to činio?

"Slobodno je subotom činiti dobro" (Mt 12, 12)

Strogi su bili propisi subotnjeg počinka. Išlo se do u tančine. Nije se smjelo ništa raditi. Škola rabbi Hillela, koja je bila blaža, izmislila je razne načine kako izbjeći subotnji prekršaj. Na primjer: ako ženi koja iziđe iz kuće iz usta ispadne zrno bibera ili soli, ne smije ga dignuti. Ali ako joj padne umjetni zub, može ga dignuti i natrag staviti.

Rabin R. H. Geis kaže: "Sve molbe za zemaljskim dobrima, bile i važne... moraju taj dan zašutjeti!" Drugi rabin, I. J. Pethuchewski, smatra da se subotom moraju samo izricati blagoslovi, a ne molbe, pa ni one koje se mole svaki dan, kao "Osamnaest prošnja".

Razlog nam donosi jedan židovski apokrif, Knjiga Jubileja (2. st. prije Krista). Viši anđeo tumači Mojsiju: "Ja hoću stvoriti i izabrati sebi narod usred mnogih naroda. I on će subotu držati. Posvetit ću se jednom narodu. Kako sam posvetio ja sam subotnji dan, i oni će, da ih blagoslovim. I bit će moj narod, a ja njihov Bog."

Izraelac mora taj dan na osobiti način posvetiti Bogu. Mora taj dan s Bogom živjeti, za Boga postojati, na njegovu miru, na njegovu zajedništvu sudjelovati. Tako subota nije za Izrael, već je Izrael za subotu - za Božju subotu. Stoga moraju ušutkati sve ljudske želje i potrebe, a Bog mora biti prije svega.

Isus svjesno i otvoreno protestira protiv tog općevladajućeg shvaćanja i subotnjeg kulta. Isus se protivi toj teologiji subote. Za Boga nema ni u jednom vremenu, pa niti u subotu, nešto važnije od čovjeka i od njegova konkretnog tjelesnoga i duhovnog spasenja.

Stoga onaj koji iz Galileje dolazi u Jeruzalem nakon četiri dana napornog hoda da prinese žrtvu, i sjeti se "da njegov brat ima nešto protiv njega", mora se natrag vratiti, učiniti ponovno taj dugi put i pomiriti se s bratom, da može dostojno i zaslužno prinijeti svoj prinos (Mt 5, 23 s.). Važnije od same časti koju iskazujemo Bogu, jest pomirenje i ljubav među ljudima.

Bog Otac je za ljude. Stoga i tekstove koji govore o Božjem gnjevu, moramo u tom svjetlu čitati, kao jedan vid Božje brige i skrbi za čovjeka. Božja ljubav i milosrđe zahvaćaju svakog čovjeka, u svakom vremenu. I završava samo posljednjim Danom.

Ako vjerujemo da je čast koju Bogu iskazujemo manje vrijedna i manje važna od izmirenja s bezimenim čovjekom, kako onda možemo ispuniti zapovijedi? Isus nije došao dokinuti Zakon, nego "ispuniti" ga. Velik je u kraljevstvu nebeskom tko god vrši zapovijedi i druge uči i najmanje zapovijedi (Mt 5, 19). Kako pomiriti Božje milosrđe i milost prema čovjeku i zapovijedi koje je sam Gospodin dao i koje su izraz Božje volje?

Prva tri evanđelista nam donose kako su učenici jednom (možda i više puta) trgali klasje subotom. A to nije bilo dopušteno subotom (Mt 12, 1-8 i par.). Očito je da su učenici i subotom gladni, kad se inače preporučuje obilato blagovanje, kao predosjećaj mesijanskih dana. Učenici su opravdani već time što su gladni. Isus navodi u obranu učenika dva slučaja kad se može prekršiti Božji zakon radi čovjeka. David i njegovi pratioci uđoše u Dom Gospodnji i pojedoše prinesene kruhove, koje je slobodno jesti samo svećenicima. Svećenici subotom krše subotu u Hramu i bez krivnje su. Isus kaže: "Veće od Hrama jest ovdje!" S Kristom je došlo Božje kraljevstvo, u kome se Božja volja konačno ostvarila. I ta Božja volja više je usmjerena na dobro čovjeka, nego na Božju čast. A to shvaća samo onaj koji razumije što znači: "Milosrđe mi je milo, a ne žrtve!"

Isus želi naglasiti dublji vid Božjih zapovijedi. Božje milosrđe naređuje zapovijedi, a ne čast Božja. Zapovijedi su više obvezne i neotklonjive, ako odgovaraju Božjem milosrđu. Kroz svaku zapovijed struji očitovanje Božjeg milosrđa. Bog hoće milosrđe. Bog je za čovjeka.