Sjedila je na travi, rukama obuhvativši koljena, i punim srcem uživala u prizoru ispred sebe. Na mekoj, kao tepih čistoj i njegovanoj travi nogometnog igrališta škole u Padovi, mlade Izraelke, kršćanke, plesale su svadbeni ples, koji se plesao još u Isusovo vrijeme. Tea je lako mogla zamisliti mladu Mariju kako upravo ovaj ples pleše na svojoj svadbi, ili, kao mudra djevica, na svadbi neke svoje bliske prijateljice. Pratila je svaki pokret ovih mladih djevojaka, koji je plijenio ljepotom, gracioznošću, ljupkošću, čednošću, sasvim drugačijim od plesa Zaručnice iz Pjesme nad pjesmama. Na putu u Rim, na kojem je Padova samo usputna postaja, Tea je krenula s grupom studenata iz Zagreba, a pri ulasku u Italiju pridružili su im se i mladi iz različitih europskih i izvaneuropskih zemalja.

Svi su njihovi putovi vodili u Rim, gdje se, u povodu Jubilejske 2000. godine i Dana mladih, očekivao milijunski broj hodočasnika iz svih naroda i plemena "pod kapom nebeskom", do kojih je doprla Isusova Radosna vijest. Tea je uživala u svakom danu, u svakom koraku i u svakom susretu, pogotovo sada, kad je sve bilo natopljeno biblijskim šarmom i mediteranskim koloritom.

Od najranijeg djetinjstva, od sjećanja na vrtuljak, kojeg je gledala s maminog ramena, obožavala je duh i ozračje hodočašća u Gospinim svetištima. Sve joj se sviđalo: od gužve i prodavača hrane, slatkiša, dječjih igračaka, do prosjaka i uličnih svirača, koji su ispred sebe imali šešir ili kapu u koju je "kapao" po koji novčić. I psalme je voljela moliti, jer su izražavali ritam i duh hodočašća, ali ne samo do određenog svetišta, nego i napor, izazov i potrebu ustrajnosti u konačnom hodočašću - u Nebo. Zato je svim srcem prigrlila poziv da s mladima krene u Rim i tako, tradicijom starom 2000 godina, izmoli jubilejski oprost tijekom Svete, Jubilejske godine. I, nije mogla odoljeti izazovu: kao srednjovjekovni hodočasnik, putnik i pokornik, neće uza se nositi nikakav novac, ni novčića, a smještaj i putovanje je i tako "upakirano" u cijenu putovanja. S malo iskrenog divljenja i zavisti gledala je na grupu Splićana, koji su imali petlje prihvatiti potpunu avanturu: pješačiti cijelim putem do Rima i tako hodom Boga častiti i u potpunoj neizvjesnosti činiti pokoru za osobne grijehe.

Rim, kojeg je prepoznavala s razglednica, iz filmova i udžbenika povijesti, s TV-ekrana i iz monografija o kulturi, dočekao ih je u blještavilu svjetla, sunca i ljepote. Laka koraka slijedila je patra, koji ih je vodio po gradu i s iskrenim oduševljenjem i ganutošću pričao o blagu kršćanstva i Crkve koji su ispisali identitet Grada. Bila je ponosna na ovaj, današnji identitet Crkve koji je sretala među ljudima: na stotine jubilejskih šeširića, marama i torbi s logom: "Krist jučer, danas i uvijek" - znak vječne mladosti Crkve, među mladima upravo ove generacije.

Upravo idu, nakon mise i zajedničkih meditacija u crkvi, na drugi kraj velikog Grada, gdje će imati objed, a poslije podne ih čeka susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. na Trgu sv. Petra. Na ulazu u prostor gdje su se dijelili obroci Tea je potražila novčanik u torbi, jer su u njemu bili bonovi za hranu. Kad ga nije našla od prve, još jednom je onako, naslijepo, pročeprkala po torbi (platnenoj, jubilejskoj) i shvatila da ga - nema! U trenu joj je bilo jasno: kao u TV-spotu joj je pred očima prošla scena iz tramvaja: njena torba "upetljala" se s poslovnom torbom nekog "tipa" i kad je izlazila, sva crvena u licu zbog neugodnosti (kako se to upravo njoj moglo dogoditi!), ispričavala mu se. Sad je shvatila da joj je "tip" zapravo ukrao novčanik. Slatko-gorka "osveta", jer je novčanik i tako bio prazan, bez novčića, trajala je samo sekundu. Činjenica da je ostala bez dokumenata i bez bonova za hranu bila je bolna.

Ipak, postojao je trunčić nade: možda novčanik nije ni ponijela, možda ga je ostavila na stolu u svojoj sobi, u Domus Croata, u kojem su bili smješteni. Kao u priči o Ivici i Marici, izdvojila se iz grupe i po sjećanju se pokušala vrati "kući", te na vrijeme stići na Trg sv. Petra i na poslijepodnevni program. Nakon nekog vremena shvatila je da to nema smisla, da neće stići na susret sa Svetim Ocem, jer se posve izgubila, i odlučila je što prije stići do Berninijevih arkada i na Trg, na kojem se očekuje više od pola milijuna hodočasnika. I, zaista, već u 16 sati bila je među mladim Južnoamerikancima, koji su temperamentno pjevali, svirali, pljeskali... Prepoznala je pjesme u čast Gospe i Duha Svetoga, kojima se časti Bog na karizmatskim susretima.

U 18 sati radost je bila neizmjerna. Sveti Otac je došao helikopterom od Lateranske bazilike, a na Trgu je nastao "happening Duha Svetoga": pjesma, radost, mahanje sombrerima, zastavama, maramama, transparentima, skandiralo se: "Ivane Pavle, mi te volimo" - doživljaj je bio neopisiv. I tako do duboko u noć... Tea je uživala. Upravo je ovo bila osjetila kad je jednom, moleći krunicu, pokušala zamisliti Jeruzalem navečer, nakon "senzacije vatre i vjetra" Duhova i krštenja nekoliko tisuća hodočasnika iz svih naroda tada živopisnog Svetoga grada... Zamišljala je Mariju koja hoda ulicama, susreće grupe novokrštenika koji pjevaju, temperamentno, glasno i oduševljeno pričaju o iskustvu Duha, i koja shvaća - sad se rodila Crkva i ona je Majka Crkve, premda u ovom mnoštvu ostaje posve sama i nezamijećena.

Tea se upravo tako osjećala: topla ljetna večer, različiti jezici, a samo jedna pjesma, različita lica, a samo jedan osmjeh i radost - "ovo su novi Duhovi". Sad je znala sama je i ne zna kako će doći do Domus Croata, ali njezin anđeo čuvar i Gospa sigurno znaju... I Duh Sveti, jedna velika radost i sigurnost, jedinstvo u živopisnoj raznolikosti.