Svako jutro jednako. Nakon buđenje oči u oči s Bogorodicom, licem u lice s Marijom. Molitva. Prema kazivanju sliku je donijela prabaka, Crnogorka, koju je pradjed zaprosio i doveo. Jedini njen miraz. A kip je pronađen na zgarištu kuće. Očuvan.

U selu, začuđeni izgledom i pogledom, jer je Bogorodica očima pratila gledatelja kamo god se kretao, a svi su i s lijeve i desne strane tvrdili da u njih gleda. Nazvaše je "njihova Bogorodica". Prabaka je bila pravoslavka, čobanica na Durmitorskim proplancima. Pradjed odnio tovar duhana, a vratio se s djevojkom.

"Jutro, mamice!", prenu je dječji glas. Osjeti meki zagrljaj. Nije mogla iz kreveta sama, ni s drugima bez velika napora. Dijagnoza: skleroza multipleks.

"Donijet ću ti doručak u krevet, mama", oglasi se dijete, "i grlici ću dati zrnje". Imala je četiri godine, a činilo se da je već odrasla, velika, prerano dozrela. Jutrom, nakon buđenja , tražila je tri pogleda: Marijin, dječji i Antunov. Radovala se i ptici što dolazi na limenu istaku prozora. Donosi novi dan na krilima. "Čekaj, doći će teta Marija, a onda ću ustati." "Mogu ja to sama, mogu mama."

Bolesnica briznu u plač od ganuća. Jecala je dugo, isprekidano. Činilo joj se da će dušu isplakati, pretvorit će se u jezero od tuge. Pred kćerkom je glumila jakost. Skrivala je bol da je ne optereti, uznemiri. "Plačeš?" "Upala mi mušica u oko." "Čudno, svaki čas ti upada."

Uobičajenim redoslijedom dolazila bi medicinska sestra da je opere, počešlja, uspravi, a onda bi ostale samo njih dvije. Podno balkona cika djece. U daljini i blizu krovovi grada. Žamor. Zavidjela je užurbanim prolaznicima na koraku.

Na onemoćalom krilu album. Nakanila je malenoj pokazati sliku sebe nekadašnje. Djetinjstvo. Gledale su šuteći. U čudu.

"Stvarno si ti ovo, mama?" promuca malena. U velikim vlažnim očima ogledalo se čuđenje. "Ja sam to, u igri, prije bolesti."

List po list, slika do slike. "Ovo ste vas dvije, ti i baka?" "Bile smo na hodočašću, u Međugorju." "Tko je bio u sredini, između vas, a sada je izrezan, mama?"

"Gospa blažena, Gospa i Antun."

Pogledala je u Bogorodicu. Tražila je opravdanje i razumijevanje. Znala je da je gleda i da se ne može sakriti od njezina pogleda. "Idi, ostavi me samu", promuca.

"Odmori se, mama", blago reče dijete i ode. Ostala je sama. Ona i uspomene.

Nerado se vraćala u djetinjstvo. S mukom je tražila opravdanje svoje bolesti. Pri kraju školovanja osjećala je nemoć, klonulost, umor. Za nju je igra bila napor. Rekli su da je to od prebrza rasta. Njena nemoć bivala je svaki dan sve veća.

Vrati se u stvarnost kao iz sna. Ponekad pomisli da je to sve snoviđenje. Oko nje uznemirena lica, zabrinuta, dragi i bliski, stranci i nepoznati. Tisuće savjeta, molbi, zavjeta, lakovjernih nadanja, praznih obećanja. Lijevo, pri dnu ikone, još su vidljivi tragovi struganja boje pomiješane sa zlatnim listićima. Mislili su ako to popije bit će izliječena. "Milostiva je Gospa", govorili su, "moćna čudotvorka, a tek sveti Antun". Slabost je ostala ista i bivala veća. Žalila je što su Bogorodicu upleli u taj koloplet. Nakon nade - razočaranje. Nakon iščekivanja čuda, od nemoći i bijesa, izrezala je njezin lik sa slike, razbila gipsani kip.

Kad su se svi povukli, prepustivši je sudbini, ostala je Bogorodica, nasuprot njoj, na suočenju. Gospa je izgledala nemoćna da se brani, nijema da odgovori. Puno dana kasnije shvatit će da je njezin sućutni pogled govorio više od svih izgovorenih riječi.

Sjećanjem se vrati u topli kolovoški dan. Blagdan Velike Gospe.

Uzavrelo sunčano nebo, svetište puno pjesme, molitve i glasova. Oslonjena na štake s mukom je pravila svaki korak. Krug oko Gospina kipa krcat hodočasnicima. Neki su hodali, neki puzali na koljenima. Ona je s mukom napredovala. Nije mogla dodirnuti, pomilovati, njezin kip. Ruke su joj bile zauzete. Milovala ju je pogledom. "Kao na Antunovo", pomisli.

Tražila je u sebi snagu za molitvu. Prisjećala se toploga majčina zagrljaja, žudeći onaj Marijin. "Ti znadeš najbolje sve naše nevolje", pjevala je. Na kraju ophoda umor, samo umor. Nije osjećala olakšanje za kojim je žudila. Korak joj je bio sporiji, hod nespretniji nego prije.

"Uzdaj se u Gospu, kćeri moja", pripomenu majka na polasku, škropeći je blagoslovljenom vodom. "Na blagdan ćemo svetom Antunu zagovorniku bolesnih", dodala je. Bila je u grupi bolesnika. Sve ih je ujedinjavala nada u ozdravljenje.

Misa. Propovijed. Ništa nije shvatila. Propovjednik se trudio Mariju prikazati kao suotkupiteljicu, patnicu među patnicima, suputnicu. Nije više mogla ni slušati. Potraži pogledom Antunove oči. Ustala je s naporom, dohvatila štake i krenula iz kruga hodočasnika.

Izdvojila se. Činilo joj se da samo patnjom i nemoću pripada njima. Nevjerom se izdvajala. Molećivi pogledi bolesnika, plač, jauk, sve joj se to učini nedostojno čovjeka. "Tko je Bog, ako našu patnju ne vidi", pitala se i ostajala bez odgovora.

"Spavaš li, mama?", viknu djevojčica. "Ne odazivaš se!"

"Zamislila sam se, kćeri", prošapta. "A, zamislila. Hodanje, hajde, ustaj!", zapovjednički dobaci malena. "Ja ću biti tvoj štap! Na mene se osloni."

"I na Boga, kćeri moja."

Svakog jutra iznova: korak po korak. S mukom je osvajala prostor dnevne sobe. Bilo joj je važno da se sama posluži, da ne optereti nikoga. U stvari, malo je koga imala nakon smrti roditelja. Nakon rođenja djevojčice izgubila je i muža. Našli su ga obješena. Nije mogao podnijeti bol i obvezu.

Često se vraćala sjećanjem u to vrijeme. Titra vrela modrina neba. Kamenita staza vijuga do križa. U nemoći da se popnu bolesnici ostali u podnožju prateći pjesmom i molitvom lelujav hod hodočasnika.

Voditelji nisu ni primijetili kad se odvojila od grupe. Zapazili su njezin nesiguran hod kod prve postaje križnoga puta. Željela se popeti, dokazati da može, sebi i drugima. "Rekao si", mrmljala je uznemirena, "ustani i hodi! Idem! Na tebi je da me podržiš, da moja koljena klecava uspraviš. Bože svemoćni."

Nije dala nikome da je pridržava, da joj pomogne. Pratili su je pogledom. Penjala se, padala i s mukom ustajala. Od postaje do postaje. Vječnost.

"Samo naprijed, izdrži!" Glas je dopirao odnekud. "Govoriš li to meni, veliki Bože", izusti između dva uzdaha. U pogled joj uplovi nasmiješeno lice. Zastade iznenađena. Imao je kratku crnu kosu, malu bradicu i velike nasmijane oči. Invalidski štap odavao je nemoćnika. Zajedno su uspuzali do križa.

Činilo se da svoju bolest, svoj tjelesni nedostatak, nosi s ponosom, kao što se nosi stijeg. Bio je vedrina za druge, a patnju i nemoć ostavljao je za sebe. Vjenčali su se u crkvi svetog Antuna. Njemu je bolest napredovala. Uznemiren, prepukao od uzaludne borbe, odustao je od života. Iza oklopa vedrine u njemu je bio sumrak.

Sama s djetetom, izgubljena. Veza s dragim pokojnikom bila je svijeća koja je svaki dan gorjela pred Antunovim kipom. Više od pomoći koju je primala trebala je ljudsku riječ i utjehu. A nje niotkuda.

Tražila je snagu u vjeri, a onda iznenadan poziv prijateljice, časne sestre, mijenja njezin život. "Dođi na duhovne vježbe", zamolila je. Odazvala se.

Pažljivo je slušala evanđelje po Luki. Dvojica učenika na putu u Emaus. Sve su im nade potonule Isusovom smrću. Ostao je bijeg i razočaranje. "I ja sam na svom putu, u bijegu", rekla je u razgovoru. "Ne mogu, ne mogu se pomiriti s bolešću. Zašto Bog kažnjava kad nisam ni gora, ni bolja od drugih?" "Ako je bolest kazna i Sina je kaznio, a nije. On je s nama i kad ga ne vidimo, na našem je križnom putu", nadoda svećenik. "Kao stranac kojega ne prepoznajemo", nastavi razgovor jedna od prisutnih.

"Njegov put je i naš put, a naš nije uvijek njegov", svećenik nastavi. "Jedini način da im se otvore oči bio je susret. Prepoznali su ga nakon slušanja, kad su im se otvorile oči, no prije toga su ga pozvali k sebi."

"Križ se mnogima činio kao njegov kraj, a bio je početak."

"Mi uvijek trpimo 'od' drugih, od bolesti, stradanja", svećenik će, "a trebali bismo trpjeti 'za' druge. Tada njegova i naša patnja nije uzaludna. Na patnju je bezuspješno tražiti odgovor, osim njegova odgovora. Trebalo bi se pitati, ne zašto se to dogodilo meni, nego što mogu od toga učiniti!"

"Ako nam Bog daje bolest", reče netko, "daje nam i svece, pomoćnike i zagovornike."

Ponijela je tu misao kao što se nosi dragocjeni dar.

Večer nad gradom. Ona na ležaju u topli sumrak. Svjetlo u dnevnom boravku. Učini joj se da je spavala nekim čudnim snom, u kojem nebom plove oblaci, u kojem je djetinjstvo još toplo, mirisno, bezbrižno, razigrano k'o slap u djedovu mlinu. Osjeti se lagana. Pričini joj se da bi mogla poletjeti s lastama u predkišno jutro.

Diže se, prihvati štaku i zakorači u kuću. "Mogu ja to" - reče u sebi. Korak po korak i još jedan. Začuđena. Priđe radiju, upali ga. Pjesma se prosu sobom. Malena uleti, iznenađena. Ikona u polumraku. Blistaju Marijine oči. Nasmiješene. Dječak Isus joj u zagrljaju. Pogledaše se kao što se prijateljice gledaju. Malena joj uleti u naručje. Gotovo je pala od siline njezina naleta. Gledale su se dugo, dugo u noć, dvije majke, jedna s usnulim djetetom na krilu.

Kažu da je na Antunovu licu blistao smiješak.