Dok se jadni čovjek vrtio u krugu svoje izgubljenosti, Bog nad tom provalijom samoinicijativno najavljuje svoj projekt spasenja. Najavljuje izgradnju mosta kojim će čovjek opet moći doći u zagrljaj Očev. Ta je najava tijekom cijelog vremena razlaza održavala toliko potrebnu nadu za izgubljenog čovjeka. Te su riječi bile i ostale temelj svih kasnijih proročkih najava o spasenju i o Spasitelju, te pretpostavka svakog ljudskog optimizma. Bog najavljuje neprijateljstvo neprijateljstvu. Nasuprot razlazu, Bog najavljuje uspostavu novoga i još većeg jedinstva s čovjekom. Graditelj mostova stoji suvereno i moćno nad provalijom. Materijal za gradnju tako zahtjevnog mosta jest njegova ljubav i milosrđe. I što mu je još trebalo? Trebao mu je osobni i potpuno slobodni pristanak druge strane, kako bi drugi kraj mosta mogao nasloniti na neraskidivu ljubav.

To što je tražio, našao je. Nepremostiva provalija ipak se premošćuje u onom trenutku kada nova žena - Marija - u ime čovječanstva izgovara svoj veliki "Da" i kada Riječ postaje tijelom.

Ona prva žena - Eva - svojim nepristankom na Božji plan odvela je svijet od Boga. Ova druga žena – Marija - svojim pristankom vraća ga Bogu. Prva je rekla Bogu pogubno "Ne", a druga spasonosno "Da". Ovaj Marijin spasonosni odgovor potopio je i poništio onaj pogubni. Svi koji se pridruže Marijinom "Da" postaju sudionici onih milosti koje je Bog odlučio udijeliti svijetu preko utjelovljenja svoga Sina Isusa. Oni koji ostanu uz Evin "Ne", ostaju bez spasenja i otkupljenja, koje nam je darovano u Marijinu sinu Isusu.

Premda uglavnom znamo što slavimo blagdanom Blagovijesti ipak je to tako veliki događaj da bismo o njemu trebali svakodnevno razmišljati, a ne samo jednom godišnje. To bi trebao biti svagdanji blagdan. Blagdan proslave i zahvale Bogu što je prišao čovjeku u Isusu Kristu i kao Bogočovjek postao Mostom kojim će se ljudski rod vratiti u kuću Očevu. Kakva čast za svako ljudsko stvorenje!

Uostalom, iz tog je razloga Crkva uvela onu svima nama dobro poznatu molitvu Anđeoskog pozdravljenja i molimo je tri puta na dan: ujutro, u podne i navečer. Tri puta na dan ponavljamo za sve nas spasonosne Marijine riječi: Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj. Tri puta na dan se podsjećamo kako je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Na taj nas događaj podsjećaju i zvona koja se u tim trenucima oglašavaju s tornjeva tisuća crkava širom svijeta. Crkva nas na taj način potiče da nikad ne smetnemo s uma onaj uzvišeni trenutak kad se sam Sin Božji utjelovio, postao jedan od nas, postao čovjekom. Postao nama u svemu sličan, osim u grijehu. To je jedan od veličanstvenih i mističnih trenutka u povijesti čovječanstva.

Što se zapravo dogodilo toga predivnog dana u Nazaretu, u jednoj skromnoj kući zabačene i prezrene Galileje? Zašto Bog šalje glasnika Gabriela da uđe u tu skromnu kućicu? Tko se tako velik i značajan nalazi u njoj? Kakvu vijest nosi uzvišeni anđeo Božji? To su logična pitanja koja nam se nameću dok razmišljamo o Blagovijesti.

A odgovori? Odgovori se mogu naći u knjigama ili naučiti na vjeronauku, kao što se uče i mnoge druge stvari. No, znanje ovdje nije dovoljno. Ovaj nas događaj na poseban način privlači i potiče da ga izbliza promotrimo, da mu se približimo, da i sami na neki način postanemo sudionici tih zbivanja. Nešto slično kao što se Mojsije približio gorućem grmu iz kojeg mu je sam Bog progovarao. Zaista se radi o nezamislivom i mnogostruko iznenađujućem događaju za nas ljude. Kako?

Kao prvo - vijest je sama po sebi veličanstvena, a ujedno blaga (Blagovijest), bez buke, bez novinara i TV-snimatelja, bez svjedoka, bez zapisničara. Ovdje se vjeruje na riječ.

Drugo - osobe koje su sudionici događaja veoma su različite (Bog tj. Presveto Trojstvo, anđeo i jedno ljudsko biće - mlada djevojka).

Treće - mlada djevojka Marija (kao i njezin zaručnik Josip) odlučila je cijeli život posvetiti Bogu u djevičanstvu.

Četvrto - Božji glasnik najavljuje da ju je Bog odredio za majčinstvo.

Peto - u začeću neće sudjelovati muškarac, već sila Svevišnjega.

Šesto - dijete što će se roditi jest sam Sin Božji koji je oduvijek u zajedništvu sa svojim Ocem i s Duhom Svetim.

Sedmo - nikad ništa slično nije se dogodilo.

Ovih sedam detalja dovoljno nam govori o dramatičnosti događaja koji je odjeknuo nebom i zemljom i zauvijek preokrenuo sudbinu čovjeka i svijeta.

Anđeo Gabriel se obraća Mariji jezikom njezina naroda Izraela, u skladu s vjerom tog izabranoga Božjeg naroda. A znamo da je taj narod preko svoga slavnog kralja Davida i drugih proroka dobio Božje obećanje da će se nakon njega pojaviti njegov potomak koji će biti još slavniji od njega i čije će kraljevstvo biti vječno. Mariji je to dobro poznato. Ona i zaručnik Josip potječu upravo iz roda Davidova, iz Judina plemena. Ona je, kao i mnogi pobožni Židovi svih vremena, sigurno molila da se to što prije ostvari. Molila ja da se Bog smiluje svom narodu i da ga oslobodi - kako staroga, tako i novog ropstva - ovoga puta od Rimljana. Molila je pobožno i iskreno, u skladu sa svojom posve nevinom, poniznom i čistom dušom. Vjerojatno je smatrala da je to sve što treba i što može učiniti u svom životu kad je u pitanju tako veličanstveno Božje obećanje. O onom što joj anđeo govori očito nije nikad mislila. Stoga se zbunila i na neki način prestrašila anđeoske pojave i njegovih neočekivanih riječi. Ona je sebe zamišljala kao djevicu Bogu posvećenu, koja će mu cijeli život služiti u njegovu hramu, a sad odjednom Božji glasnik joj najavljuje veliki preokret.

Što je Mariji najviše pomoglo u ovom delikatnom slučaju? Što je bilo odlučujuće da ona prihvati ovu neobičnu i teško shvatljivu Božju ponudu?

Bilo je to njezino čisto, ponizno i poslušno srce. Srce koje se dade poučiti od riječi Božje. Oholo srce, koje bi mudrovalo i mozgalo, sigurno bi reklo da to što anđeo govori naprosto nije moguće. Ohola osoba bi pomislila da joj se sve priviđa. Međutim, Marija je zbog svoje poslušnosti, čistoće i poniznosti prva iskusila kakvo jedinstvo može nastati između Boga i čovjeka kad se čovjek preda Bogu. Marija je ljubila Boga u svom svakodnevnom običnom životu, životu jedne domaćice. Ona je svaki dan trebala Boga i zazivala ga u molitvi. Premda je bila bezgrešna znala je da bez Boga ne može ništa značajno učiniti. Stoga je nakon anđelova objašnjenja da će Duh Sveti u njoj izvesti to predivno začeće smjerno izrekla svoj, ali i naš spasonosni "Da". Vjerovala je Bogu. Vjerovala je u njegovu svemoć. Na nju je Bog naslonio drugi krak svoga spasonosnog mosta i tako premostio provaliju grijeha i razdora.

Dok ovako razmišljamo upitajmo se: Učimo li se od Marije? Činimo li ono što i ona čini? Vjerujemo li kako i ona vjeruje? Ili mislimo da si možemo sami osigurati sreću, zdravlje, zadovoljstvo, dug i uspješan život. Stvarnost nas uvjerava u suprotno. Pa čak kad bismo i uspjeli u tome, to je samo tren prema vječnosti koja nas čeka. Nažalost, mnogi to ne vide ili ne prihvaćaju. Radije se i dalje sami muče, proklinju, otimaju, mrze, ubijaju, nego da prihvate Božju spasiteljsku ruku, poput Marije.

Neki idu tako daleko u svojim zlim namislima da svijetu nude neku novu blagovijest, nove mostove, one koji ne vode k Bogu, već odvode od njega. Ustrajno nude ljudima onu prvu zabludu - da sami sebi budu bogovi. Najavljuju i obećavaju nešto što se nikada neće ostvariti. Obećavaju zapravo ono isto što je Sotona obećavao prvim ljudima. No posljedice lažnih predstavljanja i obećanja su katastrofalne, jer zauvijek prekidaju životvornu vezu s Bogom. Odbaciti Spasitelja znači odbaciti spasenje!

Što nam je činiti nakon ovog razmišljanja? Kako proslaviti blagdan Blagovijesti, a da nam bude na duhovnu korist?

Isus Krist, utjelovljeni Bog, čeka nas u svakodnevnoj svetoj misi, osobito u pričesti, u svetoj ispovijedi i u ostalim sakramentima, u molitvi i u dobrim djelima. On nas čeka i u bratu čovjeku. S njim smo pozvani graditi mostove ljubavi među ljudima. Uspjet ćemo jedino ako imamo srce poput Marijina. Uspjet ćemo ako praštamo, ako tražimo oproštenje i ljubimo jedni druge, dijeleći s drugima ono što nam je Bog darovao. Ako tako budemo činili i u našem srcu će se začeti, utjeloviti i nastaniti Bog, postat ćemo dio Velike Blagovijesti. I mi ćemo, poput Marije, nositi Isusa u sebi i zajedno s njime bit ćemo suspasitelji drugim ljudima, osobito onima koji su najpotrebniji Božjeg milosrđa.

Ako tako budemo činili postat ćemo blagovjesnici. Reći ćemo onima koji to ne znaju, kao i onima koji su to zaboravili, da je uspostavljena stalna linija između Boga i čovjeka. Ako već tako činimo, ustrajmo usprkos svim protivštinama. Na to nas potiče i ohrabruju riječi proroka Izaije: Kako su ljupke noge onih koji donose blagovijest dobra (Iz 52, 7; Rim 10, 15). Čovječanstvo oskudijeva upravo tim i takvim osobama. Blago blagovjesnicima!

Često se može čuti kako ljudi u svakodnevnici svoga zemaljskog putovanja izražavaju svoje želje i očekivanja. Već kod malene djece izražena je želja za vlasništvom. Neka igračka djetetu kao da život znači i spremno je za nju izboriti se plačem, a ako se nasuprot njemu nađe netko, ono je spremno voditi čak i "rat". Želja za posjedovanjem i za sigurnošću u materijalnom nije ugašena niti kod odraslih ljudi. Još u većoj mjeri ona može postati ovisnost i razlog zlonamjernom djelovanju. Postoji li novi vidljivi put u životu i djelovanju čovjeka - vjernika?

Isus Krist poziva čovjeka na promjenu života, na obraćenje. Ovaj poziv bitna je sastojnica navještaja o Kraljevstva Božjega: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mk 1, 15). U propovijedanju Crkve poziv je upućen prije svega onima koji još Krista i njegovo evanđelje ne poznaju, ali Kristov poziv na obraćenje trajno odzvanja i u životu kršćana. Obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve i nije samo ljudsko djelo, već je i pokret "raskajanog srca" (Ps 51, 19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.

Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo. Bog daje čovjeku novo srce. Obraćenje je, prije svega, djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu: "Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit ćemo se" (Tuž 5, 21). Bog nam daje snagu da počnemo iznova. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom ne uvrijedi Boga i da ne bude od njega odijeljeno. Čovjekovo se srce obraća gledajući u onoga koga su naši grijesi proboli. "Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivši je za naše spasenje, dao je milost obraćenja cijelome svijetu" - piše sveti Klement Rimski.

Ne čudi, stoga, što postaje normalno da vjernici u vrijeme korizme daleko ozbiljnije shvaćaju poziv Crkve na post i pokoru. Mnogi se u ovo vrijeme odriču onoga što im je posebno drago, primjerice mesa, cigareta ili alkohola, tako poneki budu kroz to vrijeme oslobođeni i ovisnosti. Ima onih koji odluče manje gledati televiziju, ranije ustajati te s molitvom od pola sata započinjati novi dan. Neki vjernici uzimaju za osobnu pokoru učiniti dobru ispovijed, čuvati se grešnih prigoda i pada u svakodnevnim pogreškama te unijeti neku korisnu naviku u svoj život. Zauzetost na poslu, samozataja, strpljivost prema bližnjima - neke su od kreposti koje zasvijetle poput svijeće u mraku i tako drugima budu putokaz novog života. Izražavajući ljubav prema Gospodinu i prema njegovoj Majci ima obitelji koje se odluče za zajedničku molitvu svete krunice. Svaki vjernik je pozvan zaorati novu brazdu svoga života i posijati novo sjeme u svoje dane koji su mu od Boga darovani.

Uskraćivanje je test koji nam pokazuje jesmo li stvarno slobodni. Svjedoci smo da nama i nesvjesno ovladavaju mnoge ovisnosti. Ako se odričemo alkohola, mesa ili kave, mi time istovremeno testiramo sebe, jesmo li ovisnici ili smo slobodni, možemo li još uvijek sami odlučivati što ćemo jesti i piti, ili provjeravamo je li nam ono što trošimo doista potrebno. Požuda nas čini ovisnima, a ovisnost je protivna našem dostojanstvu. Uskraćivanjem želimo doživjeti vlastito dostojanstvo i osobnu slobodu kao izraz tog dostojans­tva. Želimo sebi dokazati da smo još uvijek u stanju vladati sobom, da ne dozvoljavamo nikakvu prevlast nad sobom. Nasuprot relativnoj slobodi, slobodi navezivanja, strahovanja, prisila i ovisnosti, samovlada znači pozitivnu slobodu koja se sastoji u tome da čovjek posjeduje sebe samoga, da vlada nad samim sobom. Uskraćivanje je provjera jesmo li još uvijek u stanju sami odlučivati i vladati sobom, ili nama vlada netko drugi. Živimo li još uvijek svoj život ili tek životarimo. Uskraćivanje nije samo put do slobode, već je istovremeno i izraz naše slobode.

Mi se ne moramo svojim uskraćivanjem dokazivati pred Bogom. Također ne poduzimamo uskraćivanje samo zato da bismo se što bolje osjećali. Postom kao uskraćivanjem mi u prvom redu isti­čemo svoju privrženost Bogu, a ne svijetu, ističemo činjenicu da pripadamo sebi samima, a ne svojim strastima i požudama, prohtjevima i željama.

Unutarnja pokora kršćana može poprimiti različite oblike. Sveto Pismo i Crkveni Oci posebno ističu tri načina: post, molitvu i milostinju (Mt 6, 1-18) budući da izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim korjenitog očišćenja, koje se događa krštenjem ili mučeništvom, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha ti načini naznačuju napore prihvaćene u vidu pomirenja sa svojim bližnjima, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja "pokriva mnoštvo grijeha" (1 Pt 4, 8). Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest: svakodnevno uzimati svoj križ i ići za svojim učiteljem Isusom Kristom (Lk 9, 23).

Svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom; "ona je kao ustuk koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha" (SC 109-110). Čitanje Svetoga Pisma, molitva Časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljavaju u nama duh obraćenja i pokore te pridonose oproštenju naših grijeha.

U propovijedima svetog Petra Krizologa, biskupa, slušamo: "Tri su stvari, braćo, po kojima vjera stoji, pobožnost se održa­va, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, posti­že post, dobiva milosrđe. To troje ujedno su i uzajamni izvor života. Duša je molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli neka i posti. Tko posti, neka je i milosrdan. Neka sluša onoga tko nešto traži, ako sam moleći želi biti uslišan. Od Boga postiže da ga usliši onaj tko ne zatvara uho pred onim koji ga uporno moli. Tko posti neka shvati post. Neka počuje gladnoga, ako hoće da i Bog čuje za čim on gladuje. Neka bude milosrdan ako se nada mi­losrđu. Tko iziskuje dobrotu, neka je i vrši, tko hoće da mu daju, neka i sam daje. Nepošten je onaj tražitelj koji za se traži što drugo­me niječe.

Isusov poziv na obraćenje i pokoru ne odnosi se prvenstveno na vanjska djela, na "kostrijet i pepeo", na postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca i na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna, dok unutarnje obraćenje teži da izrazi stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore. Unutarnja pokora je potpuno preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja je čovjek učinio. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti.

U izlaganja o Joelu, sveti Jeronim piše: "Obratite se k meni svim srcem svojim i objavite pokoru duše po­stom, plačem i uzdasima, da biste se kasnije nasitili koji sada po­stite, da biste se veselili koji sada plačete, i da se utješite koji sada jecate. A običaj je da u žalosti i nesreći razdirete haljine. Stoga ja vama zapovijedam da ne kidate haljine, nego srca puna grijeha koja će sama od sebe puk­nuti poput mjehova, ako ih tko ne razdere. Kad to učinite, vratite se Gospodinu Bogu svome od koga su vas prijašnji grijesi udaljili. Ne gubite nade u oproštenje radi silnih zlodjela, jer će velike gri­jehe uništiti veliko milosrđe.

Put obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o "rasipnom sinu", u kojoj je središnji lik "milosrdni otac" (Lk 15, 11-24). Privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što je uludo potrošio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još žalosnije, što se želi nasititi rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan očev doček; očeva radost - samo su neke od naznaka puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svečana gozba simboli su novoga, čistog i časnog života, života punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji - Crkve.

Samo Kristovo srce koje poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep način, otkriti preobilje njegova milosrđa. Hodimo ovim putem i neka plodovi našeg obraćenja i pokore budu nama na duhovnu korist, a vidljivi svima koje je Gospodin stavio na put našega života.