VERITAS - br. 3/2006

>[SADRŽAJ]<

KAMEN
PO KAMEN

IZMIŠLJENI INTERVJU S BL. ALOJZIJEM STEPINCEM (2)

Četrnaest crkava

Htjeli smo istaknuti da nikoga, ma koliko on grešan bio, ma koliko se riječju ili djelom borio protiv Crkve i protiv kršćanske vjere, nikada ne smijemo odbaciti, isključiti iz svoje ljubavi i svojih molitava te smatrati zauvijek prokletim. Za grešnike se treba moliti, a ne odbacivati ih.


NIKOLA KUZMIČIĆ
[ nikola.kuzmicic@zg.t-com.hr ]

Do sada ste objasnili razloge izbora naslovnika šest novoosnovanih zagrebačkih župa. Što Vas je, uzoriti gospodine kardinale, potaklo iz burnoga života sv. Jeronima da ga izaberete za zaštitnika jedne od župa?

- Pravo govoreći, cijeli njegov život. Ipak valja izdvojiti nekoliko momenata. Prije svega svečevu ljubav prema Svetome Pismu, čime smo htjeli staviti na srce svakome kršćaninu ljubav prema zapisanoj Božjoj Riječi i odluku da ne prođe ni jedan dan bez da se pročita dio iz Biblije. Druga stvar je žestina kojom je naš svetac branio svetu vjeru koju je svim srcem prihvatio. Valjalo je potaknuti vjernike da se ne boje pred najezdom bezbožnika riječju i životom posvjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista. Na kraju krajeva, sveti Jeronim je Dalmatinac pa ga doživljavamo kao svoga.

Zašto župe sv. Pavla, sv. Franje Ksaverskoga i sv. Terezije od maloga Isusa?

- Ljubav prema zapisanoj Božjoj Riječi smo htjeli još jače istaknuti osnivajući župu kojoj smo za zaštitnika odredili svetoga Pavla. I još nešto smo htjeli naglasiti. Sveti Pavao je bio žestoki progonitelj kršćana, a postao je veliki propovjednik evanđelja, a na kraju je i životom posvjedočio svoje opredjeljenje za Isusa Krista. Time smo htjeli istaknuti da nikoga, ma koliko on grešan bio, ma koliko se riječju ili djelom borio protiv Crkve i protiv kršćanske vjere, nikada ne smijemo odbaciti, isključiti iz svoje ljubavi i svojih molitava te smatrati zauvijek prokletim. Za grešnike se treba moliti, a ne odbacivati ih.


Mi Hrvati smo jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe i premda se kršćanskim imenom dičimo četrnaest stoljeća, imamo svega tri službeno proglašena sveca. Za to smo i sami krivi. Sami se premalo zanimamo za svoje duhovne velikane. Premalo radimo, molimo i nastojimo da dođu do časti oltara.


Župa svetoga Franje Ksaverskoga je jedna od onih župa koje smo maloprije spominjali govoreći da smo zaštitnike nekih župa odredili prema crkvama koje su postojale, ali nisu bile župne. Sveti Franjo Ksaverski se štovao u velebnoj crkvi na Ksaveru, u zagrebačkoj četvrti koja je dobila ime po njemu. No i da nije postojala crkva, sveti Franjo Ksaverski je svojim životom i djelovanjem zaslužio da bude istaknut kao primjer vjernicima. Time smo htjeli podsjetiti na Isusovu zapovijed danu prije slavnoga Uzašašća da idemo po cijelom svijetu i da sve narode učinimo učenicima Kristovim. To su na najizvrsniji način učinili sveti Pavao, sveti Franjo Ksaverski, a na svoj način i sveta Terezija od malog Isusa.

Uzoriti gospodine kardinale, zašto ste arkanđela Mihovila izabrali za zaštitnika jedne od novoosnovanih zagrebačkih župa?

- Razlog vrijedan spomena je u značenju imena arkanđelova. Jer ime Mihael, odnosno Mihovil, dolazi od hebrejskih riječi mi ka El, što znači: Tko je kao Bog. Upravo to smo htjeli naglasiti - nitko nikada ne može zamijeniti Boga i oduzeti mu prvenstvo. Osim toga sveti Mihovil arkanđeo je u Bibliji prikazan kao Borac, pratitelj i molitelj, a sve to je bilo potrebno u vremenu neposredne ratne opasnosti. Bio nam je nužno potreban primjer onoga koji će nas naučiti boriti se za dostojanstvo svakoga čovjeka, onaj koji će nas pratiti u svim mukama života i koji će nas pratiti svojim molitvama, ali i nas naučiti moliti se za sebe i za druge.

Uoči ratnih vremena pred oči svojim vjernicima stavili ste i svetu Barbaru.

- Zanimljivo je da je sveta Barbara jedna od zaštitnika vojnika pa je za vrijeme rata posebno zazivaju i časte artiljerci. Iako se u vrijeme osnivanja župe nazirao rat, svetu Barbaru smo izabrali za zaštitnicu župe zato jer ona, kao i svaki drugi mučenik, jasno svjedoči vjernicima potrebu nasljedovanja Isusa Krista, ako treba, i do smrti.

Zaštitnici dviju posljednjih župa su Hrvati - sveti Nikola Tavelić i sveti Marko Križevčanin.

- U vrijeme osnivanja župa obojica su bili blaženici. A treći službeno proglašeni hrvatski svetac, sveti Leopold Bogdan Mandić, u to je vrijeme još uvijek bio živ i živio je u Padovi na glasu svetosti. Drago mi je da su moji nasljednici na stolici zagrebačkih nadbiskupa i njemu posvetili jednu zagrebačku župu.

Mi Hrvati smo jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe i premda se kršćanskim imenom dičimo četrnaest stoljeća, premda su mnogi muškarci i žene do mučeništva živjeli svoje opredjeljenje za Isusa Krista i za Katoličku Crkvu, imamo svega tri službeno proglašena sveca. Za to smo i sami krivi. Sami se premalo zanimamo za svoje duhovne velikane. Premalo radimo, molimo i nastojimo da dođu do časti oltara. Upravo zato smo htjeli istaknuti dvojicu tadašnjih hrvatskih blaženika. Posebno zato što su obojica svoju vjeru potvrdili mučeničkom smrću.

>[SADRŽAJ]<