Jutro je bilo hladno, voćke, koje su procvjetale, savijale su se pod snijegom. Kao da nije bio travanj, nego zima uoči zimskih praznika. Izgledalo je kao da se više nitko ne sjeća toplih dana i razigranog proljeća.

Poslijepodne, sve se izmijenilo. Pravo proljetno sunce rastopilo je snijeg i u trenu "obično, malo, jadno drvo", još jutros pod snijegom pretvorilo je u "čudesnu raskoš njenih grana", kako je zapisao Dobriša Cesarić u pjesmi "Voćka poslije kiše". Taj prelijepi prizor ispred prozora učionice na katu, prva je na satu hrvatskog jezika primijetila mala Ana, lijepa, draga, nenametljiva djevojčica, kojoj se raskoš boja, kao dragulja prelijevala ispred očiju svaki put kad bi neka ptičica sjela na granu, ili bi se nešto drugo, fascinantno dogodilo… Bila je očarana! Nastavnica je to primijetila, pa ju je, da bi je "trgla", zamolila (što je djelovalo vrlo ironično) da pokaže u što se tako zagledala. Ona sama, zanesena brigom da upravo tog sata temeljito i savjesno odradi propisano gradivo i jednom zasvagda objasni kada se upotrebljava "č", a kad "ć", kada "je", a kad "ije" ("Vjesnik", ali "vijesti", "čevapčići", "kolačići"), uopće nije primijetila da bi upravo sad mogla sjajno objasniti slavonskoga, hrvatskog pjesnika i svu ljepotu poezije.

Ana je ustala, plaho, ali ipak odlučno, kao da je ona nastavnica, pokazala krošnju japanske trešnje ispred učionice i počela recitirati pjesmu "Voćka poslije kiše". Znala ju je napamet. Nastavnica je sad i sama pogledala, prišla prozoru i u trenu se sav razred "sjatio" otići vidjeti "kako je voćka poslije kiše puna kapi pa ih njiše", a činjenica da to nije bila "izvorna kiša" nego upravo otopljeni snijeg ni malo nije umanjila istinitost prizora, ljepotu trenutka i životne mudrosti skrivene u sljedećim stihovima - "A nek se sunce malo sakrije…" i svršetka: "ona je opet kao prvo, obično malo, jadno drvo". Do kraja sata su pokušavali odgonetnuti što je zapravo ovom pjesmom pisac htio reći.

Ovog su se detalja sjetili gotovo svi učenici i njihova nastavnica, koju su pozvali na petnaestu obljetnicu završetka osnovne škole. Sad su u pravim godinama, neki na pragu tridesete, neki navršivši ovaj (pomaknuti) prag zrelosti i, najprije u školi, a potom u elitnom restoranu u gradu nastavili su druženje, sad bez nastavnika, da neusiljeno, opušteno, bez prenemaganja i glume, iskreno, ma kako bilo bolno, pogledaju u retrovizor života i provjere što su htjeli, mogli, bili sposobni učiniti u toj "prvoj etapi", a što su zapravo učinili i gdje su sada. Neki su završili fakultet, ali se još nisu zaposlili, premda su na tisuće molbi poslali. Mnogi se još nisu oženili. Jedan je mladić već proputovao cijeli svijet, zahvaljujući sviranju tamburice (sjetio se da je počeo svirati kod razrednika kao "slobodnu aktivnost", ali je to znanje iskoristio bolje nego razrednik), a jedna je djevojka, odlična učenica, najambicioznija u razredu, sjajan organizator i "kao stvorena za političarku", nažalost, oboljela.

I, ubrzo je počela padati opća jadikovka! "Ništa u ovoj državi ne valja!" "Tu nema nikakve perspektive", ponavljali su i oni koji su bili odlikaši, i oni koji su jedva završili razred, a đačke knjižice su vrvjele neopravdanim satima… Svatko je imao tisuće razloga da se žali kako je teško prošao u životu. Bila je to generacija koja se sjeća redova i bonova za kavu i za deterdžent (oni su stajali u redu umjesto roditelja), vožnje "par-nepar" tablicama pa je došao rat, koji ih je zatekao u srednjoj školi, a kad su odrasli, došlo je do privatizacije, koja je kao žrtveno janje upravo njih nemilosrdno i nepravedno pojela.

Dok su izmjenjivali bolna i tužna iskustva nisu mogli, a da ne primijete kako je Ana kao i obično tiha, ni u čemu im se ne suprotstavlja; jedna je od onih koji su osnovali obitelj, ima i dijete, i radno mjesto, ali sve to ne može objasniti sjaj u očima i lice koje je zračilo milinom, radošću i srećom. Jer, bila je to ljepota koja se nikakvom kozmetikom ne može postići, izraz koji se ne može odglumiti, to je radost koju mnogi nikada nisu ni iskusili, niti vidjeli. Mir kojim je Ana zračila bio im je apsolutno nedokučiv. I, inzistirali su da im kaže odakle joj toliko optimizma, mira, radosti i neke neobjašnjive ljubavi kojom ih je sve grlila dok ih je promatrala… A ona, kao da je jedva dočekala da smije reći, kolika je i što je njezina najveća radost.

I počela je pričati kako se mlada udala, kako ima lijep i skladan brak, kako i ona i suprug rade, kako je općenito zadovoljna svojim životom, ali je sve donedavno imala i bol koju, osim sa suprugom i sa svojom majkom, ni s kim nije mogla podijeliti. Nisu mogli imati djece. I ona i suprug su prošli sve pretrage, potrošili su puno i vremena i novca, i živaca i sve nade da će jednom imati svoje dijete i s njime se igrati u parku. Svaki susret s mladom majkom, s djecom, za nju i za njezina muža bio je nova patnja. Njezina majka, koja je svaki dan na misi, sve je svoje molitve i postove namijenila za sreću i za majčinstvo svoga djeteta. Ana je molila, zavjetovala se Majci Božjoj da će svako dijete prihvatiti kao njezin dar, samo da dobije dijete! I, nakon bezbroj razgovora, pokušaja i ustrajne molitve, prošle godine je postala majkom usvojene djevojčice, koju su ona i suprug nazvali Željka! Svi potrebni papiri, sva dokumentacija, sve ono što zakon propisuje, oni su uspjeli pribaviti u nevjerojatno kratkom roku, i danas, uživaju u svom najvećem blagu, u najvećoj radosti, u svom djetetu. Nije bitno što je njeno dijete druga žena rodila, ona je danas majka! Sigurno je da njezina majka i molitvene grupe u župi imaju udjela u tome! Ona sama osjeća se kao Samuelova majka, koju je sam Bog htio utješiti u boli koju je osjećala, jer nije mogla imati dijete. Njezino životno iskustvo je da je majčinstvo tako velika radost i tako dragocjeno da nema riječi kojima bi izrazila svoje raspoloženje i zahvalnost Bogu na daru, koji, sasvim konkretan, svojim prvim koracima ispunja njihov dnevni boravak i njihov život. "Njihov" nije samo život, nje i supruga, nego i cijele obitelji.

Njene kolegice i kolege su ostali posve nijemi. Zašutjeli su… Ova njihova kolegica im je više rekla u ovih nekoliko rečenica, nego sva njihova, sad vide, površna i često sebična razmišljanja o životu i o njegovim vrednotama… U "njihovo vrijeme" još nije bilo vjeronauka u školi, a ipak, uglavnom se osjećaju katolicima, ali Ana im cijelim svojim bićem pokazuje što je zapravo sadržaj vjere. Jednom je njihova profesorica, što je bilo iznimno hrabro, analizirajući neku pjesmu, rekla da Bog nikoga ne osiromašuje, a svakoga i sve obogaćuje, a Ana im je upravo pokazala kako je to istina! Nije se ostvario njen san da postane majkom, ali umjesto kukanja i prigovaranja Bogu što je prema njoj bio nepravedan, premda mu je od djetinjstva vjerna, ona je s radošću prihvatila Božji dar materinstva svojoj kćerkici, koju je rodila neka druga žena.

I njena majka, i njezine prijateljice iz Crkve raduju se Aninoj sreći. I njima je, kao i Ani i njezinu mužu, Željka najveća sreća! I već u korizmi su sve pripremile da Željka, sad kad već hoda, doživi lijep i bogat Uskrs, kako su ga doživljavale one same, kako su pripremale svojoj djeci, a sada i svojim unucima. Željka je sve to: kći, unuka i najveća sreća.

Kolegice su brisale suze. Ana svoje nije. Jer, bile su to suze radosnice.