Dolaskom fašističke vlasti i neprestanom eskalacijom sile koju je ova diktatura sve otvorenije iskazivala, nastala su teška iskušenja ne samo za demokraciju i političke stranke, već i za sve ostale koji su voljeli slobodu djelovanja i izražavanja. Za slobodni tisak, a tu spada i onaj iza kojega su stajale vjerske zajednice i crkvene ustanove, dolaze teška vremena. I baš u tom završnom razdoblju eskalacije musolinizma, kako danas neki nazivaju ovo neslavno vrijeme talijanske politike, Providnost je preko poglavara odredila creskom fratru tešku i odgovornu dužnost vođenja izdavačke djelatnosti svoje Provincije sv. Antuna, koja je bila usredotočena oko mjesečnika "Messaggero di Sant'Antonio" i njegovih izdanja. I valja priznati, teško se bilo snalaziti u tom vrtlogu sile koji je vodio u katastrofu svjetskog rata.

Prve reakcije fra Placida na buđenje fašizma nose bezbrižno ironično obilježje. Tako u jednom svom pismu iz Rima, 15. svibnja 1928., mladi bogoslov duhovito komentira jednu vojnu paradu mladih simpatizera talijanskog fašizma, poznatih pod imenom "Balilla" (asocijacija s paralelnim strukturama kasnijega komunizma, s "pionirima" i "omladincima", nije nimalo slučajna), te piše sestri Nini u Cres: "Ja sam pomišljao, Nina, da ću i tebe ovih dana ugledati u Rimu, s puškom o ramenu, kao i ujka Matu, i da ćete skakati kao… Zar nisi i ti mlada fašistkinja? Vjerujem da ovog puta iz Cresa nije došla nijedna glupača… I konačno, papa je prosvjedovao oštrim pismom, ne znam jeste li ga čitali, jer su zabranili njegovo tiskanje." Nešto kasnije će iz Milana, 25. kolovoza 1935., pisati nešto suzdržanije i manje bezbrižno: "Mussolini doista skuplja velik broj vojnika, samo da bi drugim narodima dokazao svoju snagu i odlučnost."

Crkva se držala po strani, premda valja priznati da se našao poneki biskup i svećenik koji je otvoreno stao na stranu novoga poretka. No, fašističko nasilje otvoreno se okomilo i na kler, posebno na katoličke pokrete. Velika izborna pobjeda 1924. godine, kada je dvije trećine glasača dalo podršku Mussolinijevoj politici, pridonijela je daljnjem širenju nasilja prema crkvenim ustanovama, pa je devastirano 200 katoličkih okupljališta mladih. Samo u Padovi fizički su napadnuta središta dvaju katoličkih novina ("Il Popolo Veneto" i "La Difesa del Popolo"). Potpisivanjem Lateranskih ugovora 1929. papa Pio XI. pokušao je, za ljubav mira, kako se govorilo, uspostaviti neki suživot i dijalog s fašističkim režimom, te je privremeno došlo do nekog olakšanja. Mussolinijevi poslušnici nisu više tako otvoreno napadali Crkvu, čak je izgledalo da bi katolici mogli u ozračju primirja normalnije djelovati. Baš je Red franjevaca konventualaca u Italiji za prvotnog razdoblja Mussolinijeve vlade doživio povrat svojih velikih i poznatih svetišta i crkava, koji su stotinjak godina zjapili profanirano, te je tako 1927. Redu vraćen Samostan sv. Franje u Asizu, crkva sv. Franje u Puli, a godinu dana kasnije crkva i samostan sv. Franje u Bresciji, da bi se niz nastavio i sljedećih godina. Iz tih razloga može se shvatiti tolerancija, čak i određena simpatija nekih crkvenih krugova (pa i unutar Reda franjevaca konventualaca) prema Mussoliniju.

Ipak, unatoč brojnim taktičkim potezima kojima je novi poredak želio Crkvi dokazati da je ne namjerava stjerati u sakristije, dolazilo je do jasnih očitovanja pravih namjera. Tako je 1931. godine fašistički režim zabranio i dokinuo Katoličku akciju mladih, s primjedbom u javnosti da se to dogodilo "bez ikakva incidenta". Na to je papa Pio XI. u govoru 31. svibnja 1931. hrabro istupio iznoseći istinu: "Ovaj izraz vrijedi zlata: treba se samo sjetiti svih incidenata, nepoštivanja, nedostojnosti, rušenja, otimanja, vandalizama izvršenih u raznim krajevima Italije… Mogu od nas tražiti život, ali šutnju nikada!"

Za potpunije sagledavanje stanja i shvaćanje odnosa prema fašizmu od strane talijanskih katolika, posebno klera i angažiranih laika, treba spomenuti da je presudni utjecaj kod mnogih odigrao i Španjolski građanski rat, koji je pokosio preko milijun života, ostavio mnogo udovica i bezbroj siročadi. Za Katoličku crkvu osobito je bolan podatak da je u tom okrutnom obračunu lijeve i desne opcije (da se nekako blago izrazimo) pobijeno više od 7.000 svećenika, među njima i trinaest biskupa. Od definitivnoga boljševičkog obračuna s katoličkim klerom i od zatora španjolskih katolika spasila je i intervencija njemačkih i talijanskih dobrovoljaca, koji su, nažalost, nosili nacističke i fašističke odore. I to je bio jedan od razloga da se na početku velike svjetske kataklizme većina katolika u Italiji (kao i u Hrvatskoj) mnogo više plašila crvene opasnosti s istoka, negoli crnog terora iz srednje Europe.

Fra Placido, dakle, djeluje u apostolatu tiska kada je fašizam u Italiji došao do svojega političkog vrhunca, sve do njegova sloma, sredinom 1943. godine, iste godine kada na redovitom kapitulu svoje provincije službu direktora i urednika izdavačke djelatnosti prepušta drugome. Trebalo je znati pisati i uređivati glasilo, držeći se evanđeoske slobode, a opet ne zamjerajući se otvoreno režimu koji postaje teška diktatura. U vremenu kada i najpoznatije talijanske novine kapituliraju pred nepopustljivim zahtjevima režimske cenzure, te i famozna torinska "Stampa", kao i poznati milanski "Corriere della sera", u svega nekoliko mjeseci pretvorbe postaju zapravo partijski organi Mussolinijeva režima, vjerski tisak se radije zatvara pred političkim pritiscima, pišući isključivo samo o vjerskim temama i događajima, bez jačeg odjeka one stvarnosti koja je i crkvene ljude ipak stjerala u sakristije. Naša Crkva je slične, čak i teže pritiske, samo ovaj put za jednoga drugog režima, doživjela pedesetih godina na vlastitoj koži, kada je bilo zabranjeno tiskanje bilo kakvih glasila.

Rijetko se na stranicama "Messaggera" susreće koja vijest ili asocijacija s političkim predznakom, a o vladajućem poretku gotovo nigdje ni spomena. Urednik radije općenito piše o ratu i o razaranjima. U tom početnom političkom nesnalaženju, kada su crni oblaci jasno priprijetili Europi i ostalom svijetu, u listopadu 1937. godine fra Placido u jednom uvodnom članku glasnika "Messaggero" zaziva sv. Franju i kao jedini izlaz preporuča mirotvorno djelovanje asiškog Sirotana: "Neka dođe sv. Franjo i ponovi strastvene naglaske svojega spjeva braći u ratu i neka ponovno zapjeva: 'Blago onima koji opraštaju iz tvoje ljubavi!' Kada s ovog svijeta Božja ljubav biva prognana, tada vlada mržnja: mržnja koja razara, mržnja koja gazi svaki zakon, pa i onaj najsvetiji." (Listopad 1937.)

U svojim uvodnim člancima urednik sve više naglašava potrebu intervencije s neba, odakle jedino može doći rješenje. Obraća se često Božjoj Majci, posebno za njezinih mjeseci - u svibnju i listopadu: "Marija je uvijek pomogla kršćanima kad su je oni zazvali s vjerom. Rat je kazna Božja. Narodi koji su u borbi proživljavaju časove strepnje, jer svi znaju koliko je razorno oružje koje je ljudski um pronašao da ubije vlastitu braću. Marija može udaljiti ovu strašnu kaznu, može pridonijeti da ubrzo među narodima zavlada Kristov mir." (Svibanj 1940.) Fra Placido u mjesečniku češće objavljuje priloge o Fatimi i o Gospi koja jamči mir, ako se svijet obrati njezinu Sinu. I o papi, koji neprestano poziva na mir i moli na tu nakanu.

Kada su se događaji vratolomno i nezaustavno počeli strmoglavljivati prema provaliji, u siječnju 1942. godine urednik gotovo rezignirano priznaje ljudsku nemoć, ali nadu vidi u Bogu: "Samo dobri i mudri Gospodin zna dati potrebnu pomoć koja traži duboku poniznost. A baš taj zahtjev nama jadnicima ostaje težak. Koliko oholosti u nama i kako malo poniznosti!"

A kada se već naslućivao slom fašističkog režima, koji je Italiju duboko uvukao u ratna razaranja, fra Placido u srpnju 1943. objavljuje podulji uvodni članak, pod znakovitim naslovom: "Savjest rata". U njemu razvija katolički nauk o zlu i ratu, koje Bog pripušta kao tešku kušnju svakom vremenu. "Gospodin, u skladu sa svojom nedohvativom i divnom Providnošću, dopustio je i dopušta sve ovo. Ovdje treba ponoviti sa svetim Jobom: Gospodin dao, Gospodin uzeo; bilo blagoslovljeno ime njegovo! Ali, dragi čitatelji, jesmo li mi čvrsto uvjereni u ovu svetu Providnost našega dobrog Boga? Jesmo li čvrsto uvjereni, u sadašnjim trenucima, da se traži izričita i formalna vjera koja je stavljena u veliko iskušenje. I ako imamo takvu vjeru, jesmo li svjesni da se traži i žrtva, jedna velika žrtva suza, lišavanja, krvi, ne samo od nekih, od određene kategorije ljudi, već apsolutno od svih nas?"

Fra Placido osjeća kobnu šutnju u javnosti i njezinu nemoć u događajima vremena, toga je svjestan, te nastoji bar donekle uskočiti, predstavljajući i tumačeći stalno riječ i poziv pape Pija XII., koji je uzaludno apelirao na velesile, a njegov se proglas nije mogao čuti ni preko radija ni pročitati na stranicama tiskovina. "Messaggero di Sant'Antonio", i to doista služi na čast o. Placidu, objavio je u cijelosti Papinu poruku protiv rata i tako omogućio da bar 800.000 glasnikovih čitatelja može čuti glas Svetog Oca. A malo je koje katoličko glasilo toga vremena iskazalo tu hrabrost.

Ostaje ipak neki dojam, možda s nekom subjektivnom primjesom, da ni creski fratar, bar u počecima ove velike svjetske kataklizme, kao sin svoje sredine i okružja, nije bio neprevarljivi prorok svoga vremena. Hrabrost osude crvene opasnosti, koju često susrećemo i na stranicama njegova glasnika, ne nalazi ni sličnu protutežu u osudi crne prijetnje koja je svijet i uvalila u katastrofu. No, nama je danas lako o tome suditi i pisati, a snalaziti se u takvom vrtlogu, doista nije bilo nimalo jednostavno.

No, sve što dalje slijedi, posebno fra Placidova tajna zauzetost, i gotovo konspirativna djelatnost na spašavanju progonjenih, kao i misteriozna otmica s užasnim posljedicama i strašnom smrću, svjedoče iskustveno o daljnjem razvoju i ljudske i evanđeoske zrelosti, koja počesto traži i odlučniji otpor tiraniji, sve do prolijevanja krvi.