Selo u planini. Kuće razasute dolinom, sunčanom stranom. Nebo uokvireno planinom. Na uzvisini, crkva svetog Antuna. Oko nje čempresi i grobovi. Srasli.

Kamene kuće, u kamenu, kao da su davno nikle zajedno s vrijesom i kaduljom. Poviše njih stara rimska tvrđava, kroz koju su prošle mnoge vojske, putnici namjernici, dobri i loši, ostavljajući trag u kamenu. Stećci u hladu crnike i lovora, mladog jasena. Nitko im ne pamti gospodare, umrle ratnike čija se imena naziru uklesana.

Stari su kazivali da se na njima vrtlože vjetrovi. S njegovih kamenih zaravni i bezimenih biljega kukale su žene ucviljene smrću, umorne od čekanja povratnika iz "bijela svijeta".

Uokvirena lica crnim maramama. Zagledana. Na uzvisini sagradili veliki križ u spomen svim poginulima u ratovima. Ispod je mali kameni plato s kojega se vidjelo dalje u nedogled, s kojega su ispraćani ratnici, radnici i mrtvaci. Bila je to pozornica za veliku čovjekovu muku.

Ivan se s križnog puta vratio kući, sav izmoren bolešću. Od Dravograda do Valpova, tisuće postaja. Ovo mu je bila zadnja. Preživjeli su tek neki, on među njima. Nadošli mještani, začuđeni. Ljubopitljivi. Pitali o svojima. Mnogima se od njegova kazivanja smrklo pred očima. Dan im se u noć pretvorio. Do zore se čula kuknjava podno križa. Beznadni.

Jedino je Ivanova žena Ruža procvala od sreće. Ne zadugo. Povratnici s križnog puta ubrzo su morali bježati od kuće. Skriveni u planini, gledali su selo. Progonjeni iz dana u dan, a potom i pobijeni.

Mate je imao deset godina kad su mu oca, s još dvojicom, našli mrtva u krčevini nad selom. Uokolo njihova skloništa razbacano kamenje. Tesani bijeli krečnjački blokovi. Lijepo oblikovani. Nakanili graditi zavjetnu kapelicu svetom Antunu. Ostali su temelji. Dio nadgradnje je srušen, kameni blokovi smrvljeni, okrvavljeni. Godine su tako prolazile.

Nenadano puče glas selom da Mate gradi kapelicu u spomen ubijenom ocu i onoj drugoj dvojici. Dočuli oni koji su imali vlast, došli i srušili netom podignute zidove. To se ponavljalo nekoliko puta.

"Nemoj sine, zaklinjem te", kukala je mati, "ne gradi, njima u inat. Ostala sam već bez jednoga, zar da ostanem bez obojice."

"Moram, mama, moram zbog oca, zbog njegove nedužne krvi, zbog njegova zavjeta. On je udario temelje."

U zidinama stare djedove kuće isklesani kamen. Poguren pod teretom, jedan po jedan iznosio je na uzvisinu.

Navečer, kad zamre dan, sjedio bi uz petrolejku pišući školsku zadaću. Na njemu, kao i na još nekolicini đaka, bio je biljeg sina neprijateljskog vojnika. Oni što su tvrdili da donose slobodu, donijeli su strah i nelagodu.

Imao je korak pokojnog oca, odmjerene pokrete. Škrt na riječima. Sve mu se čitalo u očima. Uvijek prkosan.

Smirenje je nalazio u Crkvi. Jutrom bi očima pozdravljao zvonik.

Više puta, često, nijem od srdžbe, gledao bi razbacano kamenje tek započete gradnje. Noću bi netko srušio što bi on danju sazidao.

Kad su ga isključili iz škole navratio je na očev grob. Sjedeći na kamenu, do očeva križa, činilo se da su srasli, da su jedan drugome spomenik. "Život mi je škola bolja od njihove, ćaća."

Dočuo za to i fratar. Iz njega je progovarala mudrost drevnih fratara koji su, unatoč svemu, ostali s narodom. "Slušaj i pamti", svečano će kao da izgovara riječi Evanđelja. "Ovo su vučja vremena, sinko. Nije vrijeme za prkos, valja bit bezazlen k'o golub, a lukav k'o zmija."

"Kad bih mogao", promuca mali, "meni se sve vidi u očima". "Ne okreći glavu od istine", nadoda fratar, "okreći je od neprijatelja, da ne vidi tvoje namjere, da te ne pročita, zatvori i uništi. Nije vrijeme zrelo za suočenje." "Tko će ga dočekat", odvrati prkosno. Fratar se lecnu, skameni i ušuti.

Pukao glas selom i zaseocima da su pobijeni nedužni svećenici, da su mnogi osuđen na robiju. Sjatilo se selo oko crkve. Jedni zapomažu, drugi mole i plaču. Začuše se zvona. Najprije zajeca veliko zvono, muklo, ono koje je posvećeno svetom Franji, a za njim srednje, Marijino, prosu zvonke bisere poput suza, pa malo zvono kao kad djeca plaču na vjetru. Zvonila su mrtvački, kao kad se opraštaju od pokojnih.

Uzalud je fratar pokušao obuzdati nemir. Razišli su se tek kad je došla udba. Nekolicina njih dočeka zoru u vlažnim podrumima zatvora. Fratar je okrivljen za pobunu. Vratio se uznemiren i bezub. Šalio se na račun svoga nespretnog izgovora. Oni koji su mu nanijeli bol mislili su da će ga slomiti, a on je sve nosio kao što se nosi odličje.

"O Marijo, Marijo, bolne duše likarijo, pokaži nam sina svoga", molila je mama Ruža. Od krunice se nije odvajala. Oskudica, otimačina, nerodica i suša. Teška vremena. Jedino čega su imali napretek bila su gladna usta i molitva.

Antunova proslava završila je krvavo. Pretukli četvoricu mladića koji su nosili kip. Fratar je završio u zatvoru zbog "raspirivanja rasne i vjerske mržnje". U mještanima bujao je prkos.

Za inat kapelicu podigoše preko noći. U podnožju uklesaše hrvatski grb. Nedugo nakon toga dođoše plaćenici. Razorili su malo svetište. Ni kamen na kamenu nije ostao. Mržnja im je kipjela iz očiju.

Odlučili "preko granice" prije nego ih sve pohvataju. "Pratio vas Božji blagoslov i zagovor Antuna čudotvorca!" Bile su zadnje riječi materine koje je čuo i ponio u tuđinu.

Zaredale godine, jedna teža od druge. Sve su im bila nedjeljna okupljanja na misi za Hrvate katolike. Veza s domovinom bili su prijatelji s putovnicom. Po njima je slao novac i pisma majci.

"Ne piši više, ne šalji", javiše mu, "majka ti je umrla. Pokopali smo je onako kako bi i ti to učinio." Na njega se srušilo nebo. Danima je tugovao. Odlučio je da će, čim bude mogao, ispuniti očev zavjet. Sagradit će već započetu i puno puta mržnjom rušenu kapelicu u spomen svom ubijenom ocu i ucviljenoj majci.

Planuo rat. Vratio se u praznu očevu kuću. Oronuo od godina i od čekanja. Tražio je u golim zidovima, u praznim sobama, nešto što bi ga podsjetilo na njih, na djetinjstvo. Ni mirisi nisu ostali.

Mlada smokva nikla iz suhozidine. Dočekali ga grobovi i pustoš. Na mjestu očeve pogibije udjenuo veliki križ. Na majčinu grobu zatekao cvijeće.

U postrojbu ga primili s oduševljenjem. Bio je mlađima simbol otpora, junak iz daleka. Ni slutili nisu da je u duši ostao dječak s planine. Strana mu je bila osveta, mržnja još više.

Iz rata se vratio ranjen. Mještani su primijetili da je po cijeli dan u planini. Nakon mjesec dana pastiri su otkrili da gradi kapelicu. Još dok je bio u tuđini naručio je kamen kod klesara.

Mještani pristigli u pomoć. Odlučio graditi sam. Izdaleka se naziralo kameno zdanje. Neveliko. "Ovdje potpiši", reče poštar. "Da nema tvoje mirovine, u ova brda ne bih ni dolazio!"

Ponovno je kapelica nekome smetala. Došla komisija. "Treba srušit!" Rekoše. "Ovo je moja očevina, moja didovina i mogu radit što hoću odgovori ljutit." "E, neće tako ići", odbrusi inspektor. "Želite je srušit kao i oni prije vas… ili ste ostali oni isti, a promijenili obilježja!" "Zakon je zakon..." "Kakav zakon? Obala prepuna bespravnih gradnji, a vi došli na sirotinjsko. Crkve bi rušili! Zar ih nije neprijatelj i previše porušio?", davio se riječima, bijesom i suzama.

Uznemiren se vratio kući. Smirio se tek predvečer, kad sjene bivaju duže, kad su meki obrisi sela, crkve i čeljadi koja se vraćala s polja.

"Hvaljen Isus!" Trgnu ga glas. Okrenu se. Pred njim mlada žena. Uokolo nje stado. Ni primijetio nije zvon ovna predvodnika. Začuđeno je promatrao znane crte lica, osmjeh. "Nisi li ti Marta", promuca… "Nisam. To mi je mama. Ja sam kao ona nekada." "Tvoja majka je moja vršnjakinja", nastavi. "I ljubav iz djetinjstva", nadoda kroz smijeh mlada žena. "Pričala je često o tebi."

Te večeri, prvi puta otkako se vratio iz rata, večerao je kod njih. Marta mu je pričala o majci, o križu i o stećcima, o tome kako je svaki dan izlazila na povišenje da vidi dolazi li on.

"Moj Marko poginu je nadomak Mostaru", reče i zaplaka.

Blista bjelinom kamena kapelica na suncu. Unutar nje Antunov kip. Podno kovanih vrata ploča i natpis: "U čast svetom Antunu, a na spomen ocu i mučki ubijenim braniteljima Hrvatske."

Dogodi se da blagdan Tijelova i Antunova bi istoga dana. Procesija. Prodolinom pjesma, barjaci. Novi je fratar tu. Zamolio ga je, ali nije htio blagosloviti kapelicu, jer je pravljena "ne iz vjere, nego iz inata", reče.

Sjedio je podno kapelice. Puca vidik u nedogled. Očima i molitvom prati lelujav hod procesije, kad umjesto k Crkvi križonoša okrenu uzbrdo. Narod za njim. Fratar se uznemiri, ali popusti. Pristigli svi na zaravan. Pred njihovim očima daleka podvornica, polje, obrisi Biokova, okućnice. Na brijegu crvena krijesta zvonika.

U jedan pogled slile se sve oči: Isusove, Antunove i njihove.