Što znači hodočastiti? Što znači hodočastiti našoj nebeskoj Majci Mariji? Je li to samo relikt prošlosti ili tradicionalni običaj? Je li to možda neka nedefinirana ljudska potreba? Odgovor na ova pitanja ponajviše ovisi o osobi koja na njih odgovara. Teolog ima svoj odgovor, psiholog svoj, sociolog svoj, nevjernik svoj, novinar svoj, i tako redom.

A mi, što mi kažemo? Što kažemo mi koji hodočastimo? Jesmo li si uopće postavljali ova pitanja i kako smo na njih odgovarali? Mislim da neće biti suvišno ako to učinimo više puta. To je jedan vid čišćenja ili pročišćavanja od eventualnih početnih nejasnoća pa sve do kojekakvih natruha koje se nakupe u hodu, ili hodočašćenju.

Postoji sveopći vid hoda kojim svi idemo od rođenja do smrti. Svi putujemo, htjeli to ili ne, bili toga svjesni ili ne. Svi smo na ovoj zemlji u prolazu, na putu koji ima svoj početak i kraj. Na tom hodu susrećemo puno toga. Ima časnih i nečasnih djela, dobra i zla, radosti i žalosti.

Za razliku od tog općeg pojma, riječ hodočašće označava specifičan hod koji ima za cilj iskazivati nekomu čast na način da ga se hvali, slavi, veliča, razglašava njegova djela i moć. A sve se to čini idući, putujući, hodeći na neko posebno mjesto koje je na ovaj ili onaj način usko povezano s onim koga častimo. Zbog svega toga hodočašće uvijek u sebi uključuje određenu žrtvu (fizički napor, vrijeme, sredstva). Sve spomenuto ima i osobni pečat. Za svako hodočašće postoje osobni motivi, želje, planovi i očekivanja hodočasnika.

Još specifičniji pojam jest kršćansko hodočašće koje je iz temelja okrenuto Bogu. Stoga sam uvjeren da naša hodočašća ne bi trebali strogo dijeliti na Marijanska, Isusova, svetačka ili neka druga. To bi trebala biti jedinstvena hodočašća u kojima bi Marija bila uvijek prisutna kao majka i predvoditeljica. Zašto? Zato jer je, bez obzira na različitost formi, krajnji smisao svih tih hodočašća isti - proslava Boga komu je Marija posvetila cijelo svoje biće. A kroz tu proslavu hodočasnici postižu osobnu duhovnu preobrazbu preko zadobivenih milosti, odnosno ispunjenje molitvenih nakana koje su u skladu s Božjom voljom. A u tome im je majka Marija sigurna i stalna posrednica.

U tom smislu svako katoličko hodočašće nosi na sebi i marijanski pečat, marijanski duh. Što je to? To je duh potpunog, poniznog i neopozivog predanja u volju Božju.

Marijini hodočasnici idu, hode s njom u svakodnevni, ali i onaj konačni susret s Bogom. Ona ih kao majka predvodi, poučava ih kako i zašto trebaju iskazivati čast Bogu, pokazuje im pravi put, čuvajući ih od stranputica, štiti ih od neprijatelja, hrabri ih da ustraju i jača kad posustanu.

Svako putovanje, pa tako i hodočasničko, iziskuje određene pripreme, jer osim predvidljivih treba računati i na nepredvidljiva događanja.

Po svom ustroju i poslanju cijela je Crkva hodočasnica od svog osnutka, jer joj je Isus Krist na samom početku rekao: Idi! Stoga je nazivamo putujućom Crkvom.

Naša nebeska Majka bila je na "osnivačkoj skupštini" Kristove Crkve i primivši zajedno s apostolima snagu Duha Svetoga povela ju je na putovanje koje još uvijek traje. Premda je "otišla" tj. preselila se na nebo, ona je zajedno sa svojim Sinom ostala s nama i bit će s nama u sve dane do svršetka svijeta. To je toliko puta i na toliko načina pokazala i dokazala. To osjećaju, vide i znaju njezina djeca i nema toga tko bi ih mogao razuvjeriti.

No postoji nešto drugo na što treba pripaziti. Treba pripaziti na sve razloge zbog kojih je Marija ostala s nama na ovom velikom crkvenom hodočašću. Može li majka ne ići sa svojom djecom na tako važnom, zapravo presudnom hodu? Može li majka ne biti uz svoju grijehom ranjenu i bolesnu djecu? Može li majka mirno gledati kako joj sile zla napadaju djecu? Naravno da ne može i neće. Marijina majčinska ljubav čini čudesna djela koja se nastavljaju na božanska djela njezina Sina, a on je obećao: "Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti, jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću" (Iv 14, 12-14).

Ove riječi potvrđuju njezinu čudesnu prisutnost među nama i oduzimaju pravo sumnjivcima, nevjernicima i nedobronamjernim kritičarima da rade to što rade - sumnjaju, ne vjeruju ili nekorektno kritiziraju hodočašća u Marijina svetišta.

To ne znači da u tim hodočašćima nema onoga što treba kritizirati, što treba pročistiti ili izbaciti. Najbolje bi bilo da to čine sami hodočasnici. Kako? Prije svega samoispitivanjem osobnih stavova i djela. Što se sve može uvući u hodočasničku pobožnost i naškoditi joj? To su: neprimjerene želje za čudesima ili čudesnim zbivanjima, brzo i jeftino rješavanje problema, sklonost prema turističkim ili bilo kojim drugim lutanjima, senzacionalistička iščekivanja, razni strahovi i tome slično.

Za sumnjivce, nevjerne ili nedobronamjerne dovoljno je samo nekoliko negativnih primjera da se obruše na svaku hodočasničku pobožnost ili da bar s rezervom gledaju na nju. Premda ima takvih, mislim da nisu ozbiljnije naškodili samoj pobožnosti. Djelotvornost ili nedjelotvornost u najvećoj mjeri ovisi o samim hodočasnicima. Stoga je od velike važnosti da organizatori i voditelji hodočašća budu poučeni kako bi mogli hodočasnike upoznati s blagodatima koja im pruža ta pobožnost, ali i s mogućim zastranjenjima ili zabludama. Najbolja brana svim zastranjenjima i zabludama jest dječja ljubav prema Majci hodočasnici. Djeca ljube majku na taj način što je promatraju i oponašaju, jer žele biti kao ona. Iz evanđeoskih izvještaja zaključujemo da je Marija od rane mladosti bila hodočasnica. Nije to bilo samo onda kad je hodočastila u Jeruzalemski hram ili pohađala sinagogu već je to činila kud god je išla. Kako? Tako što je svojim hodom, svojim riječima i djelima častila Boga, svjedočila njegovu ljubav. To se na poseban način očitovalo kad je i sama postala Hram Boga živoga, živa Pokaznica utjelovljenjem Sina Božjega u njezinu krilu.

Kad odlazi u pohod rođakinji Elizabeti nosi joj Božji blagoslov kojeg na znakovit način osjeća i dijete (Ivan Krstitelj) koje se nalazi u njezinoj utrobi. Nakon Elizabetinih riječi ona pjeva veličanstveni hodočasnički hvalospjev Veliča u kojem svjedoči o Božjim djelima: "…velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!" (Lk 1, 49)

Što još čine njezine hodočasničke stope? Svojim dolaskom u štalu pretvara je u velebni hram u kojem se rađa Sin Božji. Majka nas koji put s bolnim srcem i sa suzama u očima poziva da krenemo prvoj ljubavi i da slušamo njezina Sina Isusa Krista. I danas, kao i u Kani Galilejskoj, ona poručuje: ''Što god vam rekne, učinite.'' (Iv 2, 5). Cijelim životom ona nas podsjeća na ono čemu nas je učio njezin sin Isus Krist. A On nas je jasno i odlučno pozivao da hodočastimo prema nebu, a ne da stojimo na mjestu zidajući propadljivu i vremenitu kulu na ovoj zemlji.

Upitajmo se: Ima li smisla graditi građevinu bez temelja ili graditi temelje na pjeskovitom tlu? Ima li smisla utrošiti silna sredstva za namještanje i uljepšavanje zgrade koja će se kad-tad srušiti pod naletom bujice nevremena? Naravno da je to besmisleno. Zar nije isti slučaj i s našom duhovnom kućom? Zar možemo dolaziti na molitve i ići na hodočašća, veseliti se i pjevati, slušati duhovne nagovore i sami drugima govoriti velike stvari, a da nismo spremni krenuti tijesnim i trnovitim hodočasničkim putem za Isusom?

Naše molitve, pjesme, pobožnosti, kao i naša hodočašća imaju smisla tek onda ako ih naziđujemo na sigurnom temelju. A što, ili bolje reći, tko je siguran temelj? To je jedino Isus Krist. Jedino istinska ljubav prema njemu može izdržati sve bujice i vjetrove zla. Tko ljubi, taj je i poslušan ljubljenoj osobi. Ništa joj neće odbiti. Tko ljubi taj poput Marije korača za Isusom i upija snagu za hodočasničko putovanje uskim i trnovitim putem života. Taj nam primjer daje majka Marija prije križa, pod križem i poslije križa.

Od početka postojanja čovjek je radom i duhom pokušavao svoj život sve bogatije razvijati. Danas, pomoću znanosti i tehnike, čovjek je proširio i dalje širi svoje gospodstvo nad čitavom prirodom te zahvaljujući mnogostranim putovima razmjene među narodima stvara se jedna jedinstvena zajednica u Europi. Poradi mnogih dobara koja je nekada čovjek iščekivao od Boga i tako mu bio zahvalan, danas to ostvaruje vlastitim radom, pomalo zaboravljajući na duhovne korijene svoga postojanja. U cjelini pogled na društvena zbivanja usredotočuju nam misao i nameću mnoga pitanja glede služenja svim stvarima te nas poziva da nađemo svrhu pojedinačnih i zajedničkih napora ljudskih djelatnosti. Usred svijeta informacija i interneta kao da je sakriveno znanje i poznavanje temeljnih vrednota ljudskog života.

Sveto pismo i vjekovno iskustvo svjedoče kako čovjekov napredak, koji je sam po sebi veliko dobro, nosi u sebi i veliku napast. U trenutku kada se poremeti mjerilo i hijerarhija vrednota, time što je zlo ispremiješano s dobrim, čovjek i zajednica je u mogućnosti gledati svoje vlastite interese, a zaboravljati potrebe bližnjih. Ovim trenutkom svijet više ne postaje mjesto zajedništva i bratstva, već se povećava čovjekova moć i prijeti samouništenjem.

"Cijelu ljudsku povijest prožima borba protiv moći mraka. Borba koja je započela od početka svijeta, a prema Božjoj riječi trajat će do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti kako bi prionuo uz dobro. Jedino uz velike napore i uz pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo. Kristova Crkva, puna pouzdanja u Stvoriteljev plan, priznaje da ljudski napredak može služiti istinskoj sreći svih ljudi. Ona ipak ne može, a da ne razglašava onu apostolovu riječ: Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu (Rim 12, 2) tj. onom duhu taštine i zlobe koji ljudsku djelatnost, određenu da služi Bogu i čovjeku, pretvara u sredstvo grijeha" (GS 37).

Za čovjeka vjere sva pojedinačna i svekolika ljudska djelatnost, glede poboljšavanja životnih uvjeta tijekom svih vjekova, odgovara Božjoj zamisli. Jednostavno, čovjek stvoren na sliku Božju primio je i nalog sebi podložiti zemlju i sve što ona sadržava, te upravljati svijetom u pravednosti, odgovornosti i svetosti, priznajući Boga svojim Stvoriteljem, usmjeravajući k njemu sebe i sveukupnu stvarnost, kako bi Božje ime bilo slavljeno po cijelom svijetu. Kršćani ispovijedaju da se sve ljudske djelatnosti što se svakodnevno nalaze u opasnosti zbog oholosti i sebeljublja moraju pročišćavati i privoditi k savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem.

Čovjek kojega je Krist otkupio i učinio novim stvorenjem u Duhu Svetome može ljubiti stvari koje je sam Bog stvorio. Od Boga ih prima i na njih gleda kao da izlaze iz ruke Božje. Za njih zahvaljuje božanskom dobročinitelju, njima se služi u slobodi duha i tako biva uveden u pravi posjed svijeta kao onaj koji ništa nema, a sve posjeduje. "Sve je vaše, a vi Kristovi, a Krist Božji" (1 Kor 3, 22-23).

Novi pogled na život izlazi iz vjere u Kristovo Uskrsnuće, koje je slijedilo nakon njegove poslušnosti Ocu do smrti, smrti na križu. Isus Krist u prisutnosti smrti privodi k savršenstvu vjeru pokazujući posvemašnje pouzdanje u Onoga koji ga je upravo uskrsnućem mogao spasiti od smrti (Heb 5, 7). Promatrajući svjedočanstvo Kristovih učenika, i oni sami teško su se odlučili za put na kojemu su u vjeri imali slijediti svog Učitelja. Pouzdanje koje isključuje svaku brigu i strah nije bilo njihova odlika. I za njih odricanje sebe i kušnja muke biva sablazan. Ono što su tada gledali zahtijevalo je veliku vjeru. Odlučan korak učinjen je kada su učenici nakon mnogo oklijevanja u vrijeme Isusovih ukazanja povjerovali u Njegovo uskrsnuće. Oni postaju svjedoci svega što je Isus rekao i učinio. Svjedoci koji obznanjuju da su se u Kristu i Gospodinu ispunila sva obećanja. Nakon ovog iskustva pozivaju svoje slušatelje da s njima podijele vjeru kako bi i oni postali dionicima obećanja novoga života.

Kristovo Uskrsnuće daje nam sliku novog života i istinskog vrednovanja stvarnosti u kojima se svakodnevno nalazimo. Možda će nam primjer života jednog mladića zornije predstaviti dubinu kršćanskih korijena našeg života: "Jedan mladić koji se, uza sve svoje bogatstvo, osje­ćao nesretnim, ali ne znajući zašto, krenuo je k liječniku po savjet. Ovaj ga je pregledao i ustanovio da je potpuno zdrav. Mladić se tada sjetio starog mudrog čovjeka koji je mnogima pomagao savjetom, pa se uputio kod njega potražiti lijeka za svoju nevolju. Zdrav sam i bogat, imam sve što mi srce poželi, ali u dubi­ni duše sam jako nesretan - potuži se on starcu. Sve što srce poželi imaš? - upita starac zamišljeno. Zatim ustane i otvori veliki ormar s mnoštvom zrcala uokolo. Imaš li kuću? - upita. - Ne jednu, nego tri velike kuće kao tri škole! - odvrati mladić. Starac izvadi veliko zrcalo i stavi ga na zid, u nevjerici klimajući glavom. Možda ti posjed nije dovoljno velik? - upita. Među najvećima je i najplodnijima u kraju - odvrati mladić. Sigurno voziš automobil - opet će mudrac, objesivši na zid još jedno zrcalo. Dva auta imam, nedavno sam kupio najnoviji športski model - reče mladić, promatrajući starca kako vješa još jedno zrcalo na zid. Kako je starac zašutio, mladić nastavi svoju tužaljku. Imam knjižnicu s 2000 knjiga koje sam nabavio. Proputovao sam zemalja i zemalja, nema mjesta u kojem nisam bio. Sudjelovao sam u svim većim slavljima i svečanostima posljednjih sedam godina, ali ništa od svega toga nije me učinilo sretnim. Mladić je tužno pripovijedao dok je starac redao zrcala po zidovima sobe. Kad se gost umorio od kazivanja, starac mu priđe i reče: Ustani sad i pogledaj ova zrcala uokolo. Što vidiš u njima? Vidim sebe - odvrati mladić. Na ovoj strani? - upita starac, okrećući ga sad lijevo sad desno. Posvuda vidim sebe. Vidiš li još nešto? - opet će starac. Ne, ništa osim sebe - odgovori mladić tužno, jer su sva zrcala doista pokazivala njega. Starac na to uzdahnu i mirno reče. Sada znamo uzrok tvojoj žalosti. U svemu što si do sada radio i poduzimao tražio si sebe, na sebe mislio i sebe gledao. Srce takvog čovjeka ne može biti sretno, jer teži za nečim višim. Zato tuguje u tebi. Ima li tome lijeka? - upita panično mladić. Ima - reče starac i doda - idi i nauči da čovjek nije stvoren za sebe, nego za druge. Kad ispuniš srce dobrima koja učiniš svojoj braći, onda će ono biti sretno. Tada ćeš i ti imati ono što ti srce želi", završi mudri čovjek svoje svjedočanstvo. Čovjek nije stvoren za sebe nego za druge.

Život ljudi današnjice biva isprepleten mnogim prizemnim željama. Neki će reći: "živimo u svijetu neostvarenih želja". Velika je ponuda na tržištu i kao da je više nego ikada prisutna napast na čovjekovu želju. Mega plakati i reklame zavode čovjekovu slobodu u ropstvo neostvarenih želja. I tako iz dana u dan, iz želje u želju nerealnost potrebe u tamu potiskuje stvarnu odgovornost smisla života. U ropstvu neostvarenih želja rađa se odbojnost prema temeljnim zbiljama života. Isus Krist slikovito govoreći o zrnu pšenice pokazuje pravi put do ispunjenja želja, odnosno plodova. "Zrno pavši na zemlju, ako ne umre, ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod. Tko želi život svoj sačuvati, izgubit će ga. Tko izgubi svoj život poradi mene sačuvat će ga za život vječni". Umrijeti svojim privatnim nerazboritim željicama, otvara novu mogućnost da se za bližnjega može živjeti i žrtvovati. Dopustiti pročišćenje od nakupina neostvarenih želja znači primiti novo srce za uskrsnuće života.

Danas valja ponovno naučiti prepozna­vati sliku Božju na licu svakoga čovjeka, ma kako on izgledao stranac. U svakome čovjeku dobro je prepoznati sudi­onika budućega života kojega ćemo opet susresti na drugome svijetu. U nama mora sazreti nova svijest o našemu pozivu na vječni život. Živjeti nam je sa sviješću dolaska pred Boga, licem u lice, dolaska s našim sadašnjim životom. U naraštaju kojemu pripadamo misao na uskrsnuće i na vječni život je sve više se odstranjuje i drži rubnom. Izgleda da su kršćani danas više zaokupljeni izgrad­njom ovoga svijeta, a tek s polovicom svoga srca zaustavljaju se u mislima na vječnost. Samo čovjek koji živi sadašnjost u svjetlu odgovornosti za vječni život daje sadašnjim danima njihovo najpotpunije značenje. Tko živi sa sviješću vječnoga života, biva oslobođen gramz­ljivosti i želje za užitkom u svemu i odmah, jer zna da je ovo vrijeme za djelovanje, a vječnost za veliko slavlje.

Neka nam Majka Uskrslog Gospodina izmoli milost da zajedništvo na zemlji bude utemeljeno na dubokim kršćanskim korijenima koje je u nas ugradio svakodnevni darovatelj života.