Film je najavljivan kao kriminalistička drama s rasističkom tematikom, što je točno, ali je nedovoljno da se opišu prave karakteristike i vrijednost ovoga filma. U njemu zaista ima kriminala, a rasizma još i više, pa ipak, ovo je prvenstveno film o ljudskim predrasudama, o nepovjerenju i strahu koji su najčešći uzrok nasilja i zločina, o bespotrebnim tragičnim međusobnim sukobima, o ljudima koji se na idiotski način osvećuju tako da "kažnjavaju" nevine...

Zapanjuje bogatstvo ljudskih odnosa sažeto u filmu: međurasni odnosi, krize savjesti, homoseksualizam, klasne razlike, obiteljski odnosi, društvene nepravde, religioznost, raspadi brakova itd. Vrhunski scenarij prepliće nekoliko neovisnih linija priče i zapliće sudbine desetak i više glavnih likova čije rasne i druge predrasude dovode do njihovih međusobnih "sudara". Njihove se životne priče prepliću i spajaju stjecajem okolnosti, nesrećom ili srećom, tako likovi udaraju jedan u drugoga, nalik kuglama na biljarskom stolu. Pogrešne im pretpostavke onemogućuju da vide stvarnu osobu koja stoji pred njima.

Gotovo svaki sukob u filmu je rasno motiviran. Prepliće priče bijelaca, crnaca, Latina, Iranaca, Koreanaca, policajaca i kriminalaca, moćnih i nemoćnih, bogatih i sirotinje, i svi su više ili manje određeni rasizmom, svi su njegove žrtve, i svi su više ili manje krivi za njega. Čak i oni koji se uzdignu nad njega ne mogu svladati svoje impulse straha pred pripadnikom druge rase. Nitko nije potpuno nevin ili potpuno kriv.

Premda mi je odavno poznat problem rasizma u SAD-u, nakon prve polovine filma bio sam osupnut sveopćom rasističkom situacijom u Los Angelesu. U rasizam su nehotično upleteni čak i protivnici rasizma, a najgora je situacija u policiji, kao što je najveći negativac i rasist upravo policajac.

No, film se ne raspliće kao uobičajeni film o rasizmu, pobjedom tolerantnih nad zadrtima. Što smo bliže kraju, film sve više dobiva poantu tragičnih nesporazuma među ljudima. Čak i najveći negativci u filmu na kraju filma pokazuju neke pozitivne crte, kao što i najveći pozitivci filma nisu bez mana i bez ikakve krivnje. Jasno je da film, ipak, razlučuje pozitivce od negativaca, no, to ne čini na apstraktan i trivijalan način, da su na jednoj strani uvijek samo rasisti, a na drugoj uvijek samo žrtve. Scenaristička složenost radnje i likova zadivljuje. Svi akteri filma zadobivaju naše sažaljenje. Čak i policajac, najnasilniji rasist i najantipatičniji lik filma, na kraju pokazuje i pozitivne osobine.

Film voli ljude i suosjeća s njima u njihovu stradanju, raskrinkava njihove zablude, nasilje, sadizam, nesporazume i strahove. Hrabri nas da promotrimo same sebe, naše vlastite predrasude i prebrzo suđenje. Odatle je film vrlo blizak kršćanskome duhu. Dapače. Mogao bi se nazvati kršćanskim filmom, što čak eksplicite simbolizira kip svetog Kristofora, koji su obojica nosili sa sobom, nehotični ubojica i nehotična žrtva. U konačnici i u cjelini, motrište filma sliči pogledu Boga. Kroz film se može zapaziti povratnost djelovanja, negativni ili pozitivni čini uzrokuju i takve protučine prema akteru, a neki se nesporazumi razrješavaju slučajnim (sretnim ili tragičnim) samožrtvovanjem nalik Kristovom. Odatle neobično visoka mjera koincidencija ugrožava realističku vjerodostojnost radnje. Ovaj moderni moralitet mjestimično je više uvjerljiva religijska parabola, nego realistička priča.