Ima nešto mistično u ponoćnom kretanju na put, kada noćni mrak raspršuju jedino svjetiljke javne rasvjete i autobusi koji svojim brujanjem kao da pozivaju: "Požurite, krećemo!" Možda je još ljepše od toga samo jutro koje se budilo s prvim zrakama sunca, a dočekali smo ga nakon šest sati vožnje, onako sneni, u jednoj drugoj državi, u Italiji, na ulazu u jedan drugi grad, u Padovu.

Bilo je to subotnje jutro, 18. ožujka ove godine, kada su se mnogi Hrvati još rastezali u svojim krevetima, dok je ova skupina od 12 punih autobusa hrvatskih hodočasnika već bila na ulazu u svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića na Trgu Svetog Križa u Padovi. Bila su tu dva autobusa iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Molve; zatim dva iz župe sv. Antuna Padovanskog, Novi Marof; jedan iz župe sv. Vida i sv. Jurja, Mađarevo; dva iz župe sv. Maksimilijana Kolbea, Zagreb; tri iz župe sv. Antuna Padovanskog, Zagreb i dva iz župe sv. Ivana Krstitelja, Špišić Bukovica. Iako smo bili iz različitih krajeva Lijepe naše uspjeli smo se dobro razumjeti na lijepom našem hrvatskom jeziku.

U svetištu smo vidjeli sobicu u kojoj je ispovijedao sv. Leopold. Ostala je čudesno sačuvana u svojem prvotnom obliku nakon bombardiranja koje je pretrpio samostan za vrijeme II. svjetskog rata. Pomolili smo se i na njegovom grobu, pogledali mnoge zavjetne darove, a vidjeli smo i predmete kojima se sam svetac za svojega života služio. U velikoj crkvi nam je o samom sv. Leopoldu i o cijelom svetištu progovorio rektor svetišta fra Roberto, a njegove riječi je prevodio fra Ivan Bradarić, koordinator cijelog hodočašća. Zajedničku molitvu sv. Leopoldu pripremio je i vodio fra Ivan Poleto.

Potom smo laganim korakom krenuli ulicama Padove prema bazilici sv. Antuna Padovanskoga. Zaustavili smo se u crkvi sv. Justine za koju kažu da je deveta crkva po veličini u cijelome svijetu. Prostrana je, ali nije toliko živa i bogata slikama kao što smo vidjeli kod sv. Leopolda, a još više kasnije kod sv. Antuna. Važno je još spomenuti da se u crkvi sv. Justine nalazi relikvija sv. Luke evanđelista i mnogih drugih svetaca koje su Padovanci stoljećima brižno čuvali.

Na samom ulazu u baziliku sv. Antuna dočekalo nas je sunce koje je već dobrano odskočilo na nebeskom plavetnilu. Dan jednostavno nije mogao biti ljepši, i zato Bogu hvala na tome. U Svečevoj bazilici prvo smo obišli njegov grob i kratko se ondje pomolili. I uz njega smo vidjeli mnoge fotografije koje su hodočasnici ostavili kao uspomenu na svoje uslišane molitve. U kapeli relikvija vidjeli smo neraspadnuti Svečev jezik uz mnoge druge njegove relikvije. Kratkim pozdravom dobrodošlicu nam je iskazao rektor svetišta fra Enzo Poiana, a sreli smo i našeg fra Marka Planinića, ispovjednika za hrvatski jezik. U bazilici, oko glavnog oltara, svečano smo proslavili svetu misu koju je predslavio novi provincijal fra Đuro Hontić, uz koncelebraciju desetak drugih svećenika, a na orguljama je svirao fra Martin Jaković. Oko dva sata popodne okrijepili smo se ručkom i kupili još koju sitnicu kao uspomenu i dar svojim najdražima u Domovini.

Hodočašće smo nastavili posjetom svetištu Arcella, gdje je 13. lipnja davne 1231. umro sv. Antun. Sabrali smo se u crkvi gdje je pobožnost križnog puta predvodio fra Zdravko Tuba.

Nakon Arcelle pošli smo u svetište Camposampiero, gdje je sv. Antun proveo zadnje dane svojega života. Dok se odmarao nakon korizmenog propovijedanja često se penjao na jedno stablo oraha, malo podalje od crkve, kako bi se u miru molio. Zato su mu braća na stablu sagradila kućicu, a mnogi vjernici dolazili su ga slušati. Danas tog oraha više nema, ali su sestre klarise na njegovom mjestu dale sagraditi kapelicu koju su hodnikom povezale sa svojim samostanom. O ovim događajima nam je u crkvi pričao fra Martin Jaković, a potom je fra Martin Dretvić predvodio molitvu. I taj samostan je u II. svjetskom ratu bio razrušen, ali je ostala sačuvana sobica u kojoj je sv. Antun imao viđenje malog djeteta Isusa.

Zamišljeni nad životom našega sv. Antuna i radosni što nam je Bog dao mogućnost da obiđemo sva ova mjesta gdje je on živio i umro, uputili smo se natrag u svoju Domovinu, u svoje gradove i mjesta. Sunce, pomalo umorno kao i mi, bilo je već na zalazu, i kao da je svojim zadnjim zrakama pozdravljalo ovo naše, možemo skoro reći, veliko provincijsko hodočašće.