U svojem uvodnom članku iz rujna 1942. godine urednik Cortese, koji je teret odgovornosti u apostolatu tiska osjećao i nosio baš za olovnih vremena Drugoga svjetskog rata, piše: "Danas moramo biti sredstvo u Božjim rukama, kako bismo svojim djelima ljubavi i svojim molitvama pripremili povratak mira u svijet." Kao vjernom Kristovu učeniku, koji dobro poznaje i usvaja evanđeoski nauk, posebno su mu se u um usjekle Gospodinove riječi identifikacije s jadnicima i bijednicima, možda baš najviše s onima koji su lišeni slobode: "Bio sam u tamnici, i dođoste k meni!" (Mt 25, 36), koje u fra Placidovoj primijenjenoj praksi poprimaju i sveobuhvatniji okvir: "Bio sam ugrožen i progonjen, i pritekli ste mi u pomoć…"

Sve njegovo djelovanje posljednjih godina života usmjereno je na ovu identifikaciju, gdje se darovatelj pretvara u žrtvu, poput Krista Gospodina u muci i smrti. Pretvorba žrtve i žrtva pretvorbe.

Placidova karitativna i kršćanska djelatnost u korist zatvorenih počinje već 1942. godine, kada prati apostolskog nuncija u njegovim posjetima interniranim ljudima iz Istre po logorima sjeverne Italije. Po izričitoj želji pape Pija XII. Crkva je trebala steći uvid o uvjetima života u tim logorima i internircima donositi utjehu i pomoć. Dakako, u granicama mogućnosti, jer su potrebe bile puno veće od sredstava kojima se raspolagalo. Na kraju 1942. godine nuncij podnosi izvješće o posjetima, u kojima podsjeća da je do kraja te godine obavio 106 posjeta, od Bolzana i Udina na sjeveru, do Apulije i Kalabrije na jugu. A kada je iste godine mons. Francesco Borgongini Duca, vatikanski nuncij u Italiji i ujedno papinski delegat za baziliku sv. Antuna u Padovi (koja poput još nekih istaknutijih svetišta ima poseban status izravne ovisnosti o Svetoj Stolici, pa i karakter ekstrateritorijalnosti), službeno zadužio o. Placida da se duhovno brine i skrbi za civilne zatvorenike logora Chiesanuova pored Padove, nije to učinio samo zato što je Cortese kao urednik najpopularnijega katoličkog mjesečnika u Italiji imao dobrih veza, pa niti zato što je kao creski fratar prilično dobro poznavao hrvatski, uz slovenski jezik ovdje jako potreban i koristan, nego ponajviše zato što se, za zajedničkih posjeta, bio uvjerio da ova iskrena i duboka duša doista ižaruje ljubav i milosrđe. Služenje hrvatskim jezikom i razumijevanje slovenskog dodatno je olakšalo kontaktiranje s ljudima u ovom civilnom logoru, koji su prvih godina Drugoga svjetskog rata baš zbog velikog broja interniranih s područja bivše Kraljevine Jugoslavije nazivali "Piccola Iugoslavia".

Manje je poznato da su u ta vremena mnogobrojni Hrvati, posebno nakon nesretnih svibanjskih Rimskih sporazuma između Mussolinija i Pavelića, svojevoljno napuštali rodni kraj, ili pak da su nasilno odvedeni u talijanske logore. Prema zapisima tadašnjeg rektora hrvatskoga rimskog zavoda sv. Jeronima, mons. Jurja Magjerca, tijekom 1941. i 1942. u razne koncentracijske logore Italije smješteno je oko 80.000 ljudi iz krajeva raspale Kraljevine Jugoslavije, ponajviše iz Dalmacije i Hercegovine, Gorskog kotara i Hrvatskog Primorja, ali napose mnogo iz Slovenije, pa čak i iz Crne Gore. Zauzeti hrvatski svećenik, dr. Krunoslav Draganović, koji se osobito istaknuo u pružanju pomoći hrvatskim i drugim izbjeglicama u Italiji i Austriji, bilježi da su se tijekom rata (1941-1945) logori po Italiji punili "življem iz hrvatskih krajeva, a nešto u manjoj mjeri iz Srbije i Crne Gore, dok su Slovenci bili vrlo brojno zastupljeni. Samih interniranih osoba iz okupirane zone od strane Talijana u Hrvatskoj, Sloveniji i Crnoj Gori nabrojeno je oko 95.000 osoba, a vjerojatno ih je bilo i više. K tomu je dolazilo sve više Srba, Židova i političkih protivnika režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali je također bilo studenata na sveučilištima, izbjeglica iz Dalmacije i slično."

Jedan od takvih logora nalazio se i pored Padove, gdje 1942. godine svoju karitativnu i duhovnu skrb prema internircima započinje prakticirati fra Placido Cortese. Činio je to i po vlastitom evanđeoskom nadahnuću, ali i po povjerenoj mu zadaći s crkvene strane. Na izričiti zahtjev pape Pija XII., kako je već istaknuto i o čemu svjedoče brojni dokumenti, objavljeni u deset svezaka od 1965. do 1981. godine, Katolička se Crkva morala suočiti i s ovim problemom, kao s posljedicom rata koji traje, i svim žrtvama progona pružati duhovnu i materijalnu pomoć. Nimalo zabavan posao, kako bilježi jedan od Placidove subraće, p. Beniamino Costa: "U jednom od ovih ekspedicija p. Corteseu se pridružio i mons. Borgongini Duca, papinski delegat za Baziliku sv. Antuna. Podijeljeni darovi (prehrambeni artikli i odjeća) predstavljeni su kao dar Svetog Oca. Ne samo jednom kod takvih pohoda darovatelji su dočekani vikom, bukom i psovkama."

U "Maloj Jugoslaviji", kako su ironično nazivali logor Chiesanuova, u neposrednoj blizini glavnoga padovanskoga groblja, u smjeru Vicenze, nalazilo se oko 10.000 interniranih civila. Veći dio njih dolazio je iz Slovenije, posebno iz onih krajeva koji su bili potpali pod njemačku upravu, gdje je psihička, moralna i fizička represija bila veoma oštra. Da bi se oteli progonima i pritiscima, mnogi mladi slovenski intelektualci i studenti dolaze u Sjevernu Italiju, posebno u Padovu, gdje usavršavaju ili studiraju medicinu ili druge struke. Veze ovih studenata s interniranim zemljacima bile su prirodne i očekivane. Ti su intelektualci i studenti iz Slovenije raznim kanalima primali poštu, novac, pakete, lijekove i ostale priloge za internirane ljude, ali je bio veliki problem kako sve to dostaviti, jer su mjere kontrole bile dosta stroge.

Tri kolegice, dvije slovenske studentice (Marija Slapšak i Majda Mazovec) i jedna njihova hrvatska prijateljica (Marija Ujčić, nećakinja beogradskog nadbiskupa) obraćaju se creskom fratru Placidu za posredovanje. "Bio je veseo, duhovit, rado se šalio, činio mi se optimistom, unatoč tvrdim vremenima, sve nas je shvaćao, bio je izvanredan prijatelj", izjavila je kasnije Istranka Marija Ujčić. Fra Placido nije tako olako pristao na ovu vrlo opasnu suradnju. No, djevojke su se nesebično založile i pokušale slomiti početni otpor mladog fratra, koji je dobro znao da većina interniraca u spomenutom logoru simpatizira partizane i komuniste, a on ni najmanje nije osjećao simpatiju prema takvim sumnjivim tipovima kojima bi sada trebao pomagati. Još nisu bili utihnuli glasovi o strahovladi u Španjolskoj, kada su njihovi istomišljenici prema Crkvi pokazali sve osim tolerancije i razumijevanja.

No, studentice su ipak uspjele pridobiti fratra. Marija Slapšak će uskoro oboljeti od tuberkuloze i umrijeti 1945. u Ljubljani, gdje je provodila vrijeme između studija i organiziranja pomoći zatvorenicima. Majda Mazovec je služila kao veza između Padove i Ljubljane, donoseći kufere pune pisama, novca i paketića za internirce, te ju je uskoro fra Placido morao ohrabriti da ne posustane u ovoj kršćanskoj ljubavi, a Istranka Marija Ujčić je izbliza pratila trud creskog fratra, kojega će pamtiti kako ulazi u logor vukući biciklom kolica s posebnim teretom. Kontrole nisu bile tako rigorozne, jer su stražu čuvali ljudi iz javne sigurnosti, a ne vojne vlasti. Tu imamo i jedan od odgovora zbog čega je fra Placido ipak relativno nesmetano, sve do propasti fašističkog režima, uspio obavljati taj inače rizičan posao.

Kao duhovnog pomoćnika našao je slovenskog franjevca, p. Fortunata Zormana, s kojim je organizirao duhovnu i materijalnu pomoć svima, bez ikakve razlike. Uspješno su koordinirali dobrotvornu akciju poznatu pod nazivom "Samopomoć", koja je pomagala svima, bez obzira na uvjerenja u pripadnost, spasivši tako zdravlje i život čak i najzagriženijim komunističkim zanesenjacima. To je bila sredina u koju je Providnost usadila fra Placida, gdje je stekao bogato iskustvo pritajenoga karitativnog i socijalnog djelovanja. Bila mu je kao generalna proba za sve ono što će potom uslijediti.

Stanko Kociper, u svojim memoarima objavljenima 1996. godine u Ljubljani, u kojima opisuje i slovenske internirce u padovanskom logoru, prisjeća se i fra Placida kojega veoma toplo ocrtava: "Niski, šepavi, neugledni 'crni' fratar, kako su o. Placida Cortesea internirci nazivali zbog njegove odjeće, zbog habita franjevca konventualca, uspio je dobiti ulaz u logor zahvaljujući svojim poznanstvima. Fratar je u logor unosio, skrivajući pod širokim habitom, mnoge pakete i pisma bez cenzure. To znamo samo mi, pred kojima je ovaj divni čovjek kriomice iskrcavao i ponovno utovarao pisma, koja je o svom trošku frankirao i slao civilnom poštom."

Ovoj brizi i diskreciji valja pridružiti i zadivljujuću odlučnost niskoga šepavog fratra u ostvarenju svojih karitativnih namjera. Tako je vrlo energično intervenirao kod nadležnih političkih vlasti kada su, zbog nekih optužbi od strane pojedinih interniraca htjele zabraniti p. Fortunatu ulazak u logor. Kociper tvrdi da je pater Placido "itervenirao prijetnjom da će poduzeti korake u Vatikanu, pa su vrata logora ponovno otvorena i za patra Fortunata". No, samo za kratko, jer će mu se daljnje djelovanje u logoru zabraniti nešto kasnije, na posredovanje talijanskoga vojnog ordinarija.

Takav neobičan karitativni angažman u civilnom logoru nije dakako ostao bez zapažanja i bez povratne reakcije u samostanu u kojem je živio, a kamo je sve više zalazio veliki broj ljudi ugroženih i potrebitih pomoći. Ovi se obraćaju fra Placidu, traže pomoć ili bar savjet. Krhki tjelesni organizam još relativno mladog redovnika sve teže podnosi ove napore, ali creski fratar ne posustaje. Osim uredničke i novinarske djelatnosti u svom "Messaggeru", fra Placido rado zalazi u ispovjedaonicu, koja čuva duboke tajne onoga što se odigravalo u sakramentu pomirenja. No, ipak, fra Placido sve više vremena sebi otkida i za skrovito i nenametljivo pomaganje ugroženim i izbjeglim ljudima, koji sve češće i u većem broju kucaju na vrata samostana sv. Antuna tražeći pomoć.

U jednom pismu s početka 1944. godine, fra Placido sestri Nini u Cres piše: "Zamisli da me i danas, kad sam izašao između četiri i pet sati, u kratkom razmaku od jednog sata potražilo sedam ljudi. Ne želim ti ovime reći da sam neka važna osoba, nego samo da nisam više slobodan za samoga sebe i da moram činiti nešto dobra i za druge." S popratnog žiga vidi se da je ovo pismo cenzurirala nadležna njemačka vlast, koja će ustrajno početi skupljati podatke o Placidovu djelovanju.

Ova diskretna, ali i opasna karitativna djelatnost pomaganja ugroženih pomalo i postupno unosi u njega i neke promjene, točnije rečeno, dozrijevanje savjesti, te fra Placido sve više s uvjerenjem uvažava potrebu građanskog otpora prema diktaturi koja se bjesomučno sručila na bezbroj nevinih ljudi. Odluka je dozrela kada su 10. rujna esesovci bez ikakva otpora umarširali u Padovu i preuzeli stvarnu vlast i nad samim mjestom. Brzo se očitovalo pravo lice terora.

Kada mladi Slovenac Vojko Arko stiže u Padovu tijekom 1943., upoznaje fra Placida i postaje mu nerazdvojivi prijatelj i suradnik. Zahvaljujući njemu danas se prilično uvjerljivo može rekonstruirati ovo razdoblje Placidova djelovanja, koje je posebno zadužilo slovensku javnost, pa se ne treba čuditi što je danas najzauzetiji pobornik širenja Placidova dobra glasa (pa i procesa beatifikacije) slovenski novinar na talijanskoj televiziji u Trstu, Ivo Jevnikar, koji već petnaestak godina traži svjedoke, registrira intervjue, objavljuje prikaze o ovoj karitativnoj aktivnosti i o mučeničkoj smrti creskoga Kolbea.