VERITAS - br. 11/2006

>[SADRŽAJ]<

KAMEN
PO KAMEN

GLAS KOJI PRODIRE DUBOKO

Postotci

Ljudi u prosjeku pamte 20 posto onog što čuju, 40 posto onoga što čuju i vide, te čak 70 posto onoga što čuju, vide i u čemu sami sudjeluju.


NIKOLA KUZMIČIĆ
[ nikola.kuzmicic@zg.t-com.hr ]

Kako čovjek postaje stariji, tako biva i tolerantniji. Ali istodobno, sve više se ljuti na ljudske ograničenosti i podmetanja. To ni mene ne mimoilazi pa se nerviram radi izjava koje zaključuju kako je prošlo već petnaest godina otkako je od komunista prognani vjeronauk vraćen u javne škole, a djeca i mladi se ponašaju sve gore i gore. Svi su abolirani, a vi vjeroučitelji izvolite riješiti situaciju.

Ja svoje gimnazijalce tijekom jedne školske godine susretnem trideset pet puta na satu vjeronauka. U idealnoj situaciji, ako imamo svaki sat i ako svaki sat traje točno četrdeset pet minuta, godišnje smo zajedno 26 sati i 15 minuta. Ako znamo da neprijestupna godina ima 8760 sati, ispada da za vjeronauk u školi moji gimnazijalci godišnje odvajaju 0,2997% svoga vremena.

Spominjem samo radi usporedbe da oni koji svakodnevno gledaju središnji dnevnik javne televizije, za koji ćemo pretpostaviti da traje trideset minuta, na tu aktivnost potroše 182 sata i 30 minuta, odnosno 2,0833% vremena jedne godine. A oni koji redovito gledaju jednu od brojnih sapunica, godišnje u to utuku oko 195 sati ili 2,2260% cjelokupne godine. Neka svatko izračuna sate i postotke za one koji prate po nekoliko serija ili ovisnički gledaju i reprize vikendom.

I površnim uspoređivanjem se lako može uočiti kako smo mi vjeroučitelji puno manje prisutni u životima od Rebece, macho muškaraca ili vrtlareve kćeri te da se zapravo borimo protiv vjetra i oluje.

   

No, to nije sve. U razredu se ne susrećemo osobno sa svakim učenikom, nego smo skupina. Sve i kada ne bismo trebali odraditi ono što predviđa plan nastave i sve ono čega se kojekakvi sjete da bi bilo dobro da se o tome govori u školi, pa da na svakom satu radimo individualno sa svakim učenikom, jedva da bi svatko od njih dobio minutu i po. To je tijekom školske godine 52 minute i trideset sekundi. Ako, radi lakšeg računanja, zaokružimo na cijeli jedan sat, dolazimo do nevjerojatnih 0,0114% godine.

   

No, ni to nije sve. Ako znamo da učenici u prosjeku pamte oko 20% onoga što čuju, onda se onih 0,2997% vremena pretvara u stvarnih 0,0599%. Suvremena nastava, a dakako i satovi vjeronauka, idu za aktiviranjem učenika jer oni pamte 70% onoga što čuju, vide i u čemu sami sudjeluju. Tako se 0,0114% vremena koje učenik dobije u individualnoj nastavi prepoznaje kao realnih 0,0080% godine.

Može se dogoditi da vam od silnih postotaka zastane dah i da s tugom ustanovite kako mi vjeroučitelji zapravo i nemamo neki utjecaj na mlade. Može i vas uhvatiti malodušje koje tako često zahvaća moje drugove i drugarice koji predano i s vjerom žive ovu korisnu i nadasve potrebnu službu.

   

Ali to ipak nije sve. Bit vjeronauka nije u kolikoći, nego u kakvoći. Naš posao nije kukati nad 0,0599% ili 0,0080% vremena, nego smo pozvani puni ponizne odvažnosti dopustiti da se u tom vremenu dogodi čudo. Da Bog po nama učini čudo susreta koje dotiče srca.

Ili kao što zapisa jedan učitelj: Ja sam učitelj. Moj glas ne dopire daleko, ali prodire duboko.

>[SADRŽAJ]<