Band of Brothers

Fra Željko Barbarić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u svibnju 2024. godine (5/2024).

Čitamo li ili gledamo vijesti, brzo možemo postati depresivni. Očajni. Beznadni. Toliko je loših i negativnih vijesti. Još više zapadnemo u probleme, ako pogledamo unatrag i pregledamo rezultate naših pravednih ratova i izljeva pravednih gnjevova. Prisjetimo se trenutaka kada se naljutimo zbog nepravde, kada nas pogodi i zaboli u srcu zato što se po tko zna koji puta u svijetu stvari ne odvijaju po nekom pravu i pravednosti, nego opet se događa ono što se dogodilo toliko puta prije – nepravedan i bolan ishod. Maleni nastradaju od velikih. Zločinci, kriminalci i mutni tipovi bolje prolaze od onih koji pokušavaju raditi i živjeti pošteno i po savjesti.

Stara su to pitanja. I prije Joba i njegovih prijatelja bilo je puno drugih jobova i njihovih prijatelja koji su jamačno postavljali ista pitanja. Neki su odustajali. Neki su, pak, ustrajavali. Išli su dalje. Pronalazili dodatni motiv kako bi nastavljali svoje putovanje. Neki su izgledali kao Sizif koji je gurao onaj svoj poznati kamen koji bi uvijek nekako završio tamo gdje je borba i započela. I jadni Sizif bi opet pokušavao ispočetka. I opet. I opet. Neki su, pak, izgledali kao Don Quijote i naivno i puni ideala i zanosa hvatali zalet na neke nove vjetrenjače u nadi da će nešto promijeniti. Ni takvi pokušaji nisu bili baš nešto naročito uspješni.

Vjerojatno se i na osobnoj razini susretnemo s ovakvim ili sličnim bitkama te se suočavamo s pitanjima o smislu nastavka borbe. Možda poželimo odustati i uhvatiti se nekih novih bojnih polja. Možda, jednostavno, poželimo dignuti ruke od svega i prepustiti borbu s vjetrenjačama ili to guranje kamenja nekom drugom. Možda, pak, gajimo nadu u neke druge svjetove (ovozemaljske ili onozemaljske) u kojima će stvari biti drugačije složene i gdje će ipak sve imati više smisla. Pa i te vjetrenjače…

Nedavno sam napokon dovršio gledanje serijala o američkoj 101. padobranskoj diviziji i njezinu ratnom putu od iskrcavanja u Normandiji 1944. pa sve do osvajanja Hitlerova Orlovskog gnijezda. Serijal se zove Band of Brothers (Združena braća). Na osobit način taj serijal progovara o satniji E koja nosi naziv Easy Company. U prijevodu bi to Easy značilo – laka satnija ili lagana satnija. Ipak, njezin ratni put bio je daleko od značenja lagano. 

Od samog iskrcavanja u kojem je puno toga pošlo krivo, preko gubitka zapovjednika odmah na početku samih vojnih operacija te hladnih mjeseci u šumama Bastogne u Belgiji pa sve do kraja rata u Njemačkoj, ovaj serijal prati sudbine nekolicine vojnika koji vode ne samo vanjske borbe, nego, dakako, i one unutarnje. Ratovati daleko od domovine, od vlastita doma nije lagan zadatak. Gledati iz dana u dan kako umiru tvoji najbolji prijatelji strašan je teret i križ koji nose svi vojnici, bez obzira o kojoj se strani radilo. Živjeti u stalnoj napetosti od onoga što može donijeti iduća zapovijed, idući zadatak, idući sat ili idući dan… To iscrpi čovjeka ne samo fizički nego i psihički. I naravno, neminovno dođu i pitanja o smislu svega onoga što je snašlo sve vojnike.

Serijal jako dobro opisuje dva detalja. Jedan detalj je važnost i uloga zapovjednika u borbenoj jedinici. Dobar zapovjednik ulijeva sigurnost u podređene. Loš zapovjednik unosi kaos, a vojnicima pada moral. Dobar zapovjednik ima širu sliku o borbama, poznaje svoje vojnike i točno zna koji je vojnik za što sposoban. Loš zapovjednik izbjegava svoje obveze, nikad ga nema kad je potreban, sanjari, bavi se nekim svojim idejama i poslovima, gleda na svoju karijeru i pokušava sačuvati svoju glavu. Nije ga toliko briga za njegove vojnike. Dobar zapovjednik je spreman dati svoj život za svoje vojnike. Ide prvi. Daje dobar primjer svojim vojnicima.

Dobar zapovjednik zvuči pomalo kao Dobar Pastir, zar ne?! Drugi detalj koji mi se urezao u pamćene iz serijala Band of Brothers jest trenutak kada saveznički vojnici ulaze u koncentracijski logor. Prema serijalu saveznici nisu puno znali uopće o koncentracijskim logorima, ili barem vojnici na terenu nisu puno znali o njima. Doživljavaju šok kad vide ljude iza žičane ograde koji su izgladnjeli. Susreću žive kosture i mnoštvo mrtvih. Zadah je toliko snažan da moraju staviti odmah krpe preko usta i nosa, a neke čak tjera na povraćanje. Puno je mrtvih na sve strane. U barakama je natiskano mnogo ljudi. Zatvorenici im dolaze u susret. Pokušavaju komunicirati s njima. U razgovoru doznaju da to nisu obični zatvori. To su logori za istrebljenje. Logori smrti.

Prije toga, možda u svrhu dramatičnog obrata, a možda i u službi prenošenja stvarnih osjećaja vojnika iz E(asy) Company američke 101. padobranske divizije, pojavljivala su se pitanja uopće o smislu ratovanja. Zašto uopće ratovati? Zašto gubiti najbolje prijatelje u selima nepoznatih imena? Zašto ubijati neprijateljske vojnike koji njima izravno nisu ništa loše učinili? To su moralna pitanja koja imaju svoje mjesto.

Pred kraj serijala događa se obrat. Ipak ima smisla ta borba. Ipak nisu došli u Europu ratovati, gubiti glave, vraćati se doma kao ratni vojni invalidi, strepiti za idući sat i dan baš ni zbog čega. Oslobađajući ljude koji su bili zarobljeni u logorima oni su se borili protiv čitavog jednog zlog sustava. Njihova žrtva dobila je značenje. Dobila je smisao. Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (Iv 15,9).

Ono što je zanimljivo, mnogi su poginuli i ne znajući da ginu za nekoga. Cilj je, barem prema dijelovima serijala Band of Brothers, bio povremeno nejasan. Posebno u mračnim i hladnim šumama Bastogne kad su se mnogi vojnici smrzavali u nedostatku prikladne opreme ili su pak provodili dane i dane u svojim rovovima bez streljiva i bez nade da će se stanje popraviti.

Volim knjige s porukom. Volim filmove s porukom. Volim pjesme s porukom. Volim Evanđelje s porukom. Ako nema poruke, onda volim barem one knjige, filmove, pjesme i mjesta iz Evanđelja koja me ostave s pitanjem. S upitnikom iznad glave te me tjeraju uvijek iznova tražiti smisao. Posebno kada vrijeme nije dobro. Posebno u vrijeme kada vijesti koje dolaze nisu dobre. 

Teško je uvijek vidjeti širu sliku. Posebno kada se radi o teškim životnim trenucima ili razdobljima koja čovjeku ne daju dobro ni misliti. Rat. Smrt. Izravna životna opasnost. Nije to vrijeme za filozofiranje, nego je to vrijeme za preživljavanje. Ipak, nastavljam tražiti nadu i tamo gdje je nema. Nastavljam biti strpljiv kad nada nije na vidiku. Rado se vratim onoj Pandorinoj kutiji iz koje su izgmizala sva zla i nevolje svijeta. Ono nešto što nije izgmizalo i što je ostalo bila je – nada. Iako govorimo o grčkoj mitologiji i o jednoj izmišljenoj priči, usuđujem se vjerovati da svi detalji te priče nisu izmišljeni. Nevolje nisu izmišljene. Ratovi nisu izmišljeni. Glad i ljudska zloba nisu izmišljeni. Rasizam nije izmišljen. Rasni zakoni nisu izmišljeni. Bodljikava žica, zidovi i minska polja nisu izmišljeni. Ponižavanje. Ubojstva. Nepravedne osude. Progoni. Pribijanja na križ. Nažalost, ništa od toga nije izmišljeno. Nažalost, puno ovoga nabrojenog se događa i u mojoj i u tvojoj blizini. Ne trebamo slušati vijesti i pregledavati internet da bismo bili toga svjesni…

Borba za dobro? Nadati se dobru? Treba li nam to uopće? I možemo li mi to uopće kao društvo kad pogledamo u zbirke pogrešaka nagomilane u našim udžbenicima povijesti… Ne odustajem vjerovati da se isplati boriti za dobro. Ovih sam dana ohrabren tom dirljivom scenom iz serijala Band of Brothers. Usuđujem se i dalje nadati unatoč teškoćama koje nosi naš povijesni trenutak. Usuđujem se iznova povjerovati u Njegovo vodstvo. Da je On dobar Zapovjednik. I rado zavirim u riznicu sjećanja u kojoj pronalazim toliko podsjetnika da On ne odustaje od nas.