Riječju baština često se misli na nasljeđe koje se nerijetko izravno povezuje s nečijim pravom preuzimanja nekoga dobra. Pod riječju baština također se misli na očevinu, djedovinu, ostavštinu, nasljeđe, tradiciju, tekovinu, stečevinu i sl. Ona je uvijek nešto što netko prima od nekoga, kako bi nastavio koristiti naslijeđeno dobro. Osim obiteljske baštine, koja nije sastavljena samo od materijalnih dobara, nego i od obiteljske tradicije i priča, sjećanja i događaja, u svijetu se velika pozornost pridaje kulturnoj baštini. Iz toga proizlazi da baština uvijek predstavlja skup dobara koje ne treba samo preuzeti, nego ih sačuvati kako bi mogli biti predani budućim naraštajima. Baština u sebi objedinjuje prošlost, kojom je prožeta, sadašnjost u kojoj se živi i budućnost prema kojoj je usmjerena. Čak štoviše, bez baštine ne bi bilo moguće oblikovati sadašnji trenutak, jer bi svaki naraštaj morao uvijek iznova započinjati, što bi ljudski život činilo gotovo nemogućim.

Baština očito pripada općeljudskom iskustvu. Stoga nije začuđujuće da se već u Starome zavjetu velika pozornost pridaje baštini, do koje se dolazilo pomoću nasljeđa ili osvajanjem. U tom smislu velika uloga pripada prvorođencima koji su imali prednost u preuzimanju očeve baštine. Međutim, kada se u cijelosti promatraju starozavjetni tekstovi, brzo se ustanovi da je zapravo Bog predstavljen kao istinska baština Izraela (usp. Br 18, 20; usp. Pnz 10, 9), a uvjerenje da je Gospodin uistinu „njihova baština” (Pnz 18, 2) posebno dolazi do izražaja u onim trenucima povijesti u kojima narodu prijeti bolest, rat ili neka druga neizvjesnost. Osim toga, nije samo Gospodin Izraelova baština, nego je i izabrani narod Božja baština (usp. Pnz 32, 9), koja neupitno pripada Bogu, što se ponajbolje vidi u Mojsijevoj molitvi: „A oni su tvoj narod, tvoja baština, oni koje si izveo svojom velikom moći i ispruženom mišicom” (Pnz 9, 29). Osim uzajamne povezanosti Boga i naroda, koja se može smatrati temeljnom duhovnom baštinom, starozavjetni je čovjek razvio poseban odnos i prema materijalnoj baštini. Baština se čuvala ne samo unutar jedne obitelji, nego se stavljao veliki naglasak i na baštinu svojega naroda, tj. plemena (usp. Br 36, 7–8). U starozavjetnim okolnostima baština se ne odnosi samo na zakonito preuzimanje zemlje, posjeda ili imanja (usp. Izl 15, 17) nego se misli i na baštinjenje potomstva, vjere i običaja, jer „u potomcima njihovim ostade bogata baština” (Sir 44, 11). Sukladno tomu, otići od Boga značilo je napustiti vlastitu baštinu, tj. Boga, kao najčvršći oslonac u svim vremenima (usp. Iz 63, 17), ali se također okrenuti i protiv svojega naroda. Budući da je baština uvijek baština „naših otaca” (1 Mak 15, 33) ona uvijek podrazumijeva i važnost spomena, čime se biblijski čovjek u sadašnjosti prisjeća događaja koji su obilježili povijest, kako bi se moglo odgovoriti na zahtjeve sadašnjosti. Isto tako, budući da njihova baština pripada Božjem planu, starozavjetni čovjek živi u uvjerenju da će „dovijeka trajati baština njihova” (Ps 37, 18), čime se sadašnjost otvara i prema budućnosti.

U Novome zavjetu Krist je prikazan kao pravi, od Boga postavljeni, baštinik svega (usp. Heb 1, 2), a kršćani su subaštinici Kristovi (usp. Rim 8, 17), jer postaju baštinici po Bogu (usp. Gal 4, 7). Takav se stav prije svega odnosi na uvjerenje da kršćani baštine „Božje kraljevstvo kao dar na svršetku vremena (Mt 21, 43; Ef 1, 13s; 1 Pt 1, 3ss)” (Biblijski leksikon, str. 40). Prema tome, osoba koja krštenjem pristupa Crkvi ulazi u baštinu Kristovih obećanja i postaje dionikom višestoljetne ne samo duhovne, nego i kulturno-povijesne baštine. Osim toga, Crkva samo predaje ono što je dobila od Krista, koji je samoga sebe predao. Tek kada je Krist oplijenio ili razbaštinio samoga sebe (usp. Fil 2, 7), mogao je postati istinskom baštinom. U tome se sastoji i važnost predaje (tradicije) u Crkvi, koja ne uključuje samo pozivanje na prošlost, nego pokazuje put u sadašnjosti kako bi se i budućim naraštajima predalo ono najvažnije, tj. Krista.