Fra Josip Ivanović

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u veljači 2019. godine (2/2019).


U petome retku Oporuke Franje Asiškoga, svetca u potpunosti suobličenoga Isusu Kristu, iščitavamo: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio.“ Ove Franjine riječi u nešto skraćenom obliku susrećemo u pobožnosti križnoga puta razmatrajući njegovu muku i smrt; istovremeno mnogi ih vjernici baštine i pretaču i u osobnu molitvu pri ulasku u crkvu izražavajući svoj poklonstveni stav u Božjoj prisutnosti.

Potrebno nam je znati da je temeljni molitveni stav stajanje na nogama; to je stav onih koji su krštenjem rođeni na novi život djece Božje. Osim spomenutoga poklecanja, u liturgijskim slavljima susrećemo klečanje i prostraciju. Poklecanje (prigibanje desnoga koljena) jest kratka gesta, dok su klečanje i prostracija stavovi podulje molitve, a označuju potpuno predanje. Molitva na koljenima (klečanje) u liturgiju Crkve ulazi u VII. stoljeću kao pokornički stav; izražava vjeru u Božju prisutnost (usp. Ps 95,6). Istovremeno, to je stav kojim iskazujemo svoju malenost pred Božjom veličinom, njemu se klanjamo i molimo ga da siromaštvo naše ljudskosti ispuni darovima svojega božanstva. To je stav osobne molitve, koji u zajedničkim slavljima valja biti usklađen. Kleknuti pred Gospodinom želi nas potaknuti na traženje odgovora na životna pitanja („Što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Mk 10,17) te na prihvaćanje njegove mudrosti.

U euharistijskom slavlju preporuča se vjernicima klečati za vrijeme posvete darova (usp. OURM, 43), no mnogi se pitaju kada to učiniti. Nerijetko se vidi kako se već na početku ili tijekom poklika Svet, svet, svet Gospodin Boga Sabaot, koji postaje pjevom nebeske i zemaljske Crkve, već klekne ni ne razmišljajući o nastavku, tj. euharistijskoj molitvi koja slijedi. Ovdje valja podsjetiti na izbor između četiri euharistijske molitve koje imaju različiti početak, a tako i uvod u samu posvetu. Stoga je potrebno ostati na nogama dok svećenik ne položi ruke nad pripravljene darove kruha i vina, a zatim kleknuti: u Prvoj euharistijskoj molitvi ili Rimskom kanonu uz riječi: „Bože, blagoslovi u svemu i primi ovaj žrtveni prinos, da bude duhovan i tebi ugodan i da nam postane Tijelo i Krv tvoga ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista.“; u Drugoj euharistijskoj molitvi: „Tebe, zato, molimo: rosom Duha svoga posveti ove darove da nam postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista.“; u Trećoj euharistijskoj molitvi: „Stoga te smjerno molimo, Gospodine, udostoj se tim istim Duhom posvetiti ove darove, koje ti donosimo za žrtveni prinos da postanu Tijelo i Krv tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, koji nam je povjerio slaviti ova otajstva.“; u Četvrtoj euharistijskoj molitvi: „Molimo te, zato, Gospodine: neka Duh Sveti posveti i ove darove te postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, da proslavimo ovo veliko otajstvo što nam ga ostavi za savez vječni“. Odgovarajući na svećenikov usklik „Tajna vjere“, vjernici ponovno zauzimaju stajući molitveni stav.

Uz molitvu na koljenima možemo povezati i prostraciju kao izraz potpunoga prepuštanja Božjoj volji i njegovu vodstvu. Snažan je trenutak kada se svećenik, poput Krista koji ponizi sam sebe, postavši Ocu poslušan do smrti na križu (usp. Fil 2,6-11), u slavlju obreda muke Gospodnje prostire ničice, a narod na koljenima moli u tišini. Također, za vrijeme Sveopće molitve, u kojoj se iznose nakane i molitve, vjernici sudjeluju klečući i stojeći prema (đakonovu) pozivu: „Prignimo koljena“ – „Ustanite“.

Ovaj stav nalazimo i u posebnim slavljima đakonskoga, prezbiterskoga i biskupskog ređenja te u obredu polaganja vječnih ili svečanih redovničkih zavjeta. Litanijska prošnja tako zamjenjuje sveopću molitvu vjernikâ i ujedinjuje molitve zemaljske i nebeske Crkve, čineći ju jedinstvenom zajednicom molitelja. „Crkva u liturgiji uvijek moli zagovor nebeske Crkve. Štoviše, trajno podsjeća vjernike da je liturgijska molitva zajednička molitva okupljenih vjernika s nebeskom Crkvom: cum angelis et sanctis universis. (…) Crkva je više ohrabrena zajedništvom svetih negoli primjerom koji su nam oni svojim životom ostavili. Zajedništvo koje nam pružaju uvijek je djelo Božjega Duha.“ (A. Crnčević – I. Šaško, Na vrelu liturgije) Prostrtim tijelom izabranici izražavaju svoje potpuno prepuštanje Božjoj volji i njegovu vodstvu. „Bezrezervno čovjekovo pristajanje uz Boga jedino je pravo klanjanje. Bogu sve pripada.“ (Joseph Ratzinger) Važno je pripomenuti da se kod litanijskih prošnja nedjeljom i svetkovinama ne kleči. Govoriti o klečanju i prostraciji znači biti svjestan ljudske malenosti i Božje veličine i potaknuti na iskreno klanjanje Bogu od kojega je sve što postoji. Dopustimo da nas Učitelj poslušnosti i poniznosti oblikuje po svojemu srcu. Stoga, padnimo ničice, poklonimo mu se i darujmo mu svoje živote. On ne traži naša zemaljska blaga, nego traži dar naše slobode, traži čisto i iskreno srce sposobno darovati se.