Borba za hrvatski jezik u inozemstvu? O, da…

Krajem siječnja hrvatski su mediji prenijeli gotovo pa agencijsku vijest kako je austrijska pokrajina Štajerska odlučila unutar svojih škola ponuditi djeci hrvatskog porijekla mogućnost učenja hrvatskog jezika kao samostalnog predmeta u sklopu dopunske nastave materinskog jezika.

To je plod dugogodišnjeg rada Hrvatskog veleposlanstva u Beču na čelu s veleposlanikom Glunčićem, a uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH, koji su istaknuli kako se nadaju da će se ponuda proširiti i na čitavu Austriju. Ta naoko agencijska vijest nije prošla bez mnogih komentara u kojima se očitovalo i nerazumijevanje samog problema. O čemu se točno radi?

Za razliku od Njemačke, u kojoj djecu iseljenika hrvatskom jeziku poučavaju učitelji plaćeni od hrvatskog ministarstva, Austrija ima uređen model prema kojem svaka nacionalna manjina ima pravo na tjedno određeni broj sati materinskog jezika u sklopu školskog sustava i učitelje koje plaća njihovo ministarstvo. Preko dvadeset manjina može izabrati materinski jezik i tako, prema mišljenju nadležnih tijela, očuvati identitet i integrirati se u austrijsko društvo. I kada pomislite kako to lijepo zvuči, demokratska država Austrija padne na početničkom ispitu i odluči prije mnogo godina uvesti izmišljeni BKS jezik, odnosno „bosnisch-serbisch-kroatisch”, s argumentima kako se pripadnici tih manjina razumiju, dolaze iz sličnog miljea, kako učenje jezika treba odvojiti od ideologije i povijesti, i kako sam jezik ne bi trebao imati previše veze s identitetom, kao i to da zajedničko učenje ta tri jezika pomaže izbjegavanju konflikata prisutnih između ove tri manjine.

Pokrajina Vorarlberg bila je do 2020. godine jedina pokrajina u kojoj se hrvatski jezik učio samostalno, a onda je odlukom lokalne Agencije za školstvo odlučeno uvesti BKS jezik, s istim ili još trivijalnijim argumentima. Roditelji i učitelji su se ujedinili, pisali peticije i reagirali na Parlament, ali sve bez uspjeha. Kako veli Nietzsche, istina je stvar prijateljstva, a nečija prijateljstva i očito moćni lobiji odlučili su uvesti nepostojeći jezik kao predmet, koji nije odgovarao ni Hrvatima ni Srbima. I sve to unatoč logici i činjenici kako su češki i slovački odvojeni (valjda jer nemaju više Čehoslovake) i kako je gradišćansko-hrvatski jezik priznat u austriji. Spomenimo i činjenici da je slovenski izvan te arhitekture propale države u kojoj, podsjetimo, taj jezik nije postojao.

Bilo je frustrirajuće roditeljima krajem svake školske godine križati i odbijati prijavnice za učenje materinskog jezika u kojima piše kako je „svaki jezik jedna mogućnost i prilika da se uči u školi, a ne samo u porodici”. Apeli su ostali bezuspješni, BKS je masovno odbijan, a trud se činio uzaludan jer, budimo realni, ni mnogim Hrvatima nije stalo do toga da im djeca uče hrvatski jezik „jer se ionako svi mi razumijemo i govorimo istim jezikom”.

Dok snažniju inicijativu nije preuzelo Ministarstvo vanjskih poslova i Veleposlanstvo, nije se ništa događalo, unatoč apelima stručnjaka i činjenici da Međunarodni ugovor o suradnji na području kulture navodi obvezu Austrije da provede uvođenje učenja hrvatskog jezika kao samostalnog jezika. A onda nas je vijest iz Graza obradovala i vratila nadu da će pravda i logika pobijediti. I da će, ionako izvrsno integrirana hrvatska manjina ojačati u svojem identitetu kroz dječje učenje materinskog jezika, i da će se Austrija pokazati kako je i u ovom segmentu demokratska država.