U izvještaju o Pavlovu pozivu na putu prema Damasku, Djela apostolska donose i viđenje što ga je u Antiohiji imao kršćanin imenom Ananija. Njega Gospodin šalje k Pavlu koji se tada još zove Savao. Nakon Ananijina negodovanja, potaknuta sviješću da je Savao bio progonitelj kršćana, Gospodin mu odgovara: "Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Tako je već na samom početku naznačeno da je Pavao poslan ne samo Židovima, nego svim narodima, svim ljudima. Kasnije će Pavlovo djelovanje biti čvrsto vezano uz sirijski grad Antiohiju, gdje se danas nalazi tursko mjesto Antakya. Luka u Djelima apostolskim izvješćuje kako su neki od sljedbenika Isusovih koji su morali pobjeći iz Jeruzalema nakon Stjepanova mučeništva, došli do Antiohije gdje "propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa" (11,20).

Kad je vijest o tome stigla do Jeruzalema, tamošnja je Crkva u Antiohiju poslala Barnabu. Očito je pomisao na primanje onih koji nisu Židovi u kršćansku Crkvu isprva potakla nedoumice. Barnaba, koji je trebao izvidjeti stanje u antiohijskoj Crkvi, prepoznao je u tome Duha Božjega. Sâm je pak otišao u Tarz gdje se tada nalazio Pavao, te ga je doveo u Antiohiju. "Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše kršćanima" (Dj 11,26). Pavao je dakle djelovao u Crkvi u kojoj su kršćani židovskog podrijetla počeli među sebe primati i obraćenike iz poganstva. Široka kultura i poznavanje helenističkog svijeta, koje je imao prilike primiti u rodnome Tarzu, svakako su pomagale u tom poslanju.

Ipak, ta je nova stvarnost ubrzo izazvala protivljenje židovskih kršćana u Jeruzalemu. Po povratku s prvoga misijskog putovanja, na koje je uz Pavla pošao i Barnaba, neki iz Judeje, odnosno iz Jeruzalema i okolice, pripadnici farizejske sljedbe koji su prihvatili kršćanstvo (usp. Dj 15,5), počeli su naučavati kršćane u Antiohiji da se ne mogu spasiti ako se ne obrežu i ako ne budu obdržavali Mojsijev Zakon, to jest sve zakonske propise Staroga zavjeta (usp. Dj 15,1.5). Među stručnjacima danas se još raspravlja jesu li to bile dvije skupine vjernika, od kojih je jedna zahtijevala da se pogani samo obrežu, a druga i da obdržavaju Zakon, ili je pak bila riječ o samo jednoj skupini. Važno je pritom primijetiti da se više ne postavlja pitanje među židovskim kršćanima mogu li se pogani uopće spasiti, nego je samo pitanje načina kako se to spasenje ostvaruje. Pavao će te svoje protivnike opisati vrlo upečatljivim izričajima: "Uljezi, lažna braća, koja se ušuljaše da vrebaju slobodu koju imamo u Kristu Isusu, ne bi li nas učinili robovima" (Gal 2,4). Njihovo djelovanje dovelo je u opas-nost "istinu evanđelja" (2,5). Cijeli je sukob doveo u opasnost, zapravo, samo jedinstvo prvotne Crkve.

Problem koji je stajao pred prvim kršćanima, premda se nama danas može činiti nevažnim, stavljao je u pitanje cjelokupan način razmišljanja svakoga Židova, pa tako i kršćana koji su bili Židovi. Mojsijev Zakon upravljao je sveukupnim življenjem svakoga pojedinca i svake zajednice, te je davao moralnu, psihološku i egzistencijalnu podršku. Sâm Isus nije nikad za svoga života izričito opozvao taj Zakon, dapače, rekao je: "Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti" (Mt 5,17). Protivnici Pavla i Barnabe nisu međutim razumjeli da se Isus u svome Govoru na gori predstavio kao istinski zakon. Pavao, Barnaba, a potom i ostali apostoli, dobro su protumačili da je Krist "dovršetak Zakona" (Rim 10,4). Pitanje je bilo: ako je Krist jedini Spasitelj i ako se po njemu jedinom čovjek može spasiti, koja je sada uloga Zakona. I to je pitanje jednako visjelo i nad poganima i nad Židovima.

Sve to potiče Pavla i Barnabu da pođu u Jeruzalem i ondje izlože "istinu evanđelja" koju su navješćivali u Antiohiji. Jeruzalem je tada bio središte Crkve, ondje su bili apostoli s Petrom na čelu, a uz njega su osobitu ulogu imali Ivan i Jakov. Stoga i Pavao kaže: "Uziđoh po objavi i izložih im - napose uglednijima - evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud" (Gal 2,2), te dodaje: "A oni koji štogod znače - bili oni što bili, nije mi do toga, Bog ne gleda tko je tko - ti uglednici, uistinu, ništa nisu pridometnuli" (Gal 2,6). Luka, koji piše Djela apostolska, kaže nam da su se u Jeruzalemu sastali "apostoli i starješine" kako bi razmotrili to pitanje (Dj 15,6). Nakon duže rasprave Petar uzima riječ i pripovijeda svoje iskustvo kad ga je sam Bog nagnao da krsti rimskog časnika Kornelija (15,7-11), te zaključuje: "Vjerujemo, po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni" (15,11). Petar, dakle, potvrđuje da se spasenje ostvaruje na jednak način kako za pogane, tako i za Židove. Nakon što su Pavao i Barnaba iznijeli što je sve Gospodin po njima činio među poganima (15,12), riječ je uzeo Jakov, koji na kraju predlaže da se onima koji se s poganstva obraćaju Bogu ne nameću drugi tereti osim "da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi" (15,20), što će ući i u završnu odluku ovoga jeruzalemskoga apostolskog sastanka (15,28-29).

Ipak, problem nije tada bio u potpunosti riješen, osobito ne na praktičnoj razini. Pavao opisuje kako je nakon toga Petar, kojega on na aramejskom naziva Kefa, došao u Antiohiju te je po običaju blagovao zajedno s poganima, a kad "stigoše neki od Jakova", počeo se povlačiti i odvajati "bojeći se onih iz obrezanja" (Gal 2,12). Taj je njegov postupak povukao i ostale kršćane Židove, a među njima čak i Barnabu (2,13). Činjenica da su došli "neki od Jakova" na mora značiti da je i sam Jakov doista u potpunosti podržavao to što su oni propovijedali, nego samo znači da su došli iz jeruzalemske Crkve. U Petrovu i Barnabinu postupku Pavao prepoznaje opet onu istu opasnost po istinu evanđelja, pa se ne ustručava jasno suprotstaviti. Sâm Pavao kaže o Petru: "U lice mu se suprotstavih jer je zavrijedio osudu" (Gal 2,11) i nastavlja: "Kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?" (2,14).

Jedinstvo Crkve sačuvano je jer je postala jasna temeljna istina evanđelja: sloboda što ju je Krist darovao svojom otkupiteljskom žrtvom svim kršćanima, sloboda u kojoj Kristovim Duhom žive. Zato i kliče u Poslanici Galaćanima: "Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!" (Gal 5,1) Tu, pak, slobodu valjalo je živjeti odgovorno: "Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!" (5,13-14). Kršćani su na taj način slobodni, ali slobodni da bi ljubili svoje bližnje. Ta ih ljubav sjedinjuje i od njih čini jedno tijelo. To tijelo je tijelo Kristovo, a Krist je Ljubav.